Postoje riječi koje u neka doba iz književnog ili čak naučnog registra pređu u svakodnevni. Školski primjer mogao bi biti termin dijaspora. On je, naime, za samo nekoliko godina, barem kad je o Bosni riječ, iz registra jevrejske istorije stigao ravno u ulični vokabular. Pitate li nekog slučajnog prolaznika u prosječnoj bosanskoj kasabi kako se živi, on će po svoj prilici reći: teško, ništa se ne dešava, jedino malo živne ljeti, kad dođe dijaspora.

Kad je 1985. godine objavljen album-prvenac grupe Plavi orkestar pod naslovom Soldatski bal, adjektiv "soldatski" imao je neku starinsko-književnu patinu. Sedam godina kasnije, u vrijeme kad širom svijeta počne nastajati i rasti bosanska dijaspora, jedan od najfrekventnijih medijskih termina za protivničku paravojsku biće soldateska. Kao termin sa izrazito negativnom aurom soldateska se nikad nije rabila kao odrednica za vlastitu vojsku. Soldateska je kao i pakao; soldateska – to su drugi. U različitim vojskama, paravojskama i soldateskama koje su se borile u ratovima što su pratili raspad Jugoslavije borilo se više stotina hiljada ljudi, vjerovatno i više od šest stotina hiljada, brojke do koje je dosegao prodani tiraž Soldatskog bala. Danas je teško i zamisliti da je prije četvrt vijeka bilo moguće da skupina dječaka svoj debi album proda u više od pola miliona primjeraka. Nije to, međutim, bilo vrijeme u kojem je bilo kakav tiraž nužno garantovao materijalni probitak. U jednom skorašnjem intervjuu, Saša Lošić se ovako prisjetio tog doba: "Devalvacija je ubila 600.000 primjeraka Soldatskog bala i kad sam došao u tadašnji SOKOJ da pokupim pare od prodaje albuma, vrijednost tog novca smanjila se za tisuću posto. Taj naš uspjeh se potrošio, kao i socijalizam u kojem smo živjeli." Na stranu ovdje potrošenost uspjeha pored značajnijeg pitanja: Kako je, posvemašnja i skoro metafizička devalvacija svega i svačega djelovala na pjesme sa Soldatskog bala, odnosno kako one zvuče danas, nakon četvrt veka (kao u pjesmi Aleksandra Bloka)?

SENTIMENTALNA ŠIFRA: Bolje biti pijan nego star, Daj mi vruće rakije (Medena curice), Goodbye Teens, Gujo, vrati se, Kad mi kažeš paša, Odlazi nam raja, Parajlija, Soldatski bal, Šta će nama šoferima kuća, Stambol, Pešta, Bečlija, Suada. Već i naslovi ovih pjesama sami po sebi tvore, naravno, sentimentalnu šifru za sve one koji su ih prvi put slušali kad su bili dvije i po decenije mlađi. Tu priča, međutim, ne završava. Danas, kad se post festum može hladno baciti pogled na "davno prošlo vrijeme" u pjesmama koje su nekad zvučale tek kao manje ili više zgodne rimovane doskočice, otkriva se i atmosfera jedne epohe. Puno je tu lokalne sarajevske mitologije (od autobiografsko-romantičnih toponima tipa Prve gimnazije do refrenske rime parajlija/Sarajlija), ali ima i tog maturantsko-soldatskog derta (od pjesama poput Odlazi nam raja ili Stambol, Pešta, Bečlija do stiha Svuda muške stražnjice). Odlazak u JNA zapravo je narodizirao muziku Plavog orkestra. U već citiranom intervjuu, Saša Lošić je kazao i ovo: "Mi smo sebe vidjeli kao sljedbenike Pankrta, Azre ili Idola, misleći da živimo taj uzbudljivi novi svijet ‘Poleta’ i ‘Džuboksa’, Glavana i Vrdoljaka. No, kad smo otišli u JNA na služenje vojnog roka, shvatili smo gdje živimo i koliko je sve oko nas tradicionalno, arhaično i patrijarhalno. Dok smo mi slušali Parafe, Šarla, Orgazam i Film, dotle je 90 posto ljudi oko mene otkidalo na Venčanica bela, bela Marinka Rokvića."

NADRASTANJE IRONIJE: Zvuk Plavog orkestra se i rodio iz tog jaza, jaza između onog do čega ti je privatno stalo i za što misliš da je najbolje na svijetu i onog što tvoja okolina voli. To je valjda najuočljivije u najvećem hitu sa Soldatskog bala, a možda i najvećem hitu Plavog orkestra uopšte – pjesmi Suada. Nastala očito kao čist kemp, pjesma je nadrasla ironiju koja ju je stvorila. Suada je također i nagovještaj načina na koji će se razvijati Saša Lošić kao kompozitor i tekstopisac u projektima koji nemaju veze s Plavim orkestrom, te stalni podsjetnik na kontekst u kojem njegova umjetnost nastaje. Suada je isto tako i možda prvi ulazak tipičnog starinskog bosanskomuslimanskog imena u refren velikog hita jugoslovenske pop muzike. U pjesmi Goodbye Teens opet ima neke iskrene dječačke anglofilije, karakteristične za vrijeme kad fraza "strani jezik" u gimnaziji nije bespogovorno značila "engleski", anglofilije koja je manje duhovna koloniziranost Holivudom i televizijskom konfekcijom, a više opčinjenost alternativom i Selindžerom. A Kad mi kažeš paša je najtačnija slika onodobne sarajevske zaljubljenosti u Beograd, i u ključu lične romantične priče i u nekom višem socijalnom smislu.

POLITIČKA REALNOST: Soldatski bal je najsarajevskiji album Plavog orkestra. Već Smrt fašizmu (1986) nastaje očito i pod utjecajem velikog opštejugoslovenskog uspjeha, pa se i njegov imaginarij širi. Tamo već u naslovu jedne pjesme Sava tiho teče (kao što će, još koju godinu kasnije, i Mjesec skočiti u Savu), tamo se i zakletve izriču Cetinja mi moga (pjesma Mangup). Na albumu Sunce na prozoru (1989) se pak prvi put osjeća strah, čak i retrogradni strah od prethodnog uspjeha. A kad se sa Simpatije (1991) zavrtio refren Neka ljubi se istok i zapad, neka ljubi se sjever i jug, sve je već polako odlazilo k vragu. Poslije rata, Plavi orkestar objavljuje duplu antologiju Everblue (1996) te još dva albuma: Long Play (1998) i Infinity (1999). Na potonjem je otpjevana i obrada stare pjesme Hašima Kučuka Hokija Pijem da je zaboravim koja se, ponovo post festum, savršeno rimovala sa Bolje biti pijan nego star. Ipak, najpoznatija pjesma iz ove faze Plavog orkestra, skoro kao neka postratna Suada, jeste Ako su to samo bile laži, pjesma čiji se ljubavni refren, kako kaže Borut Mehle, "veže i na političku realnost".

U iščekivanju najavljenog novog albuma Plavog orkestra i već dugo anticipiranog filma Pjera Žalice o Saši Lošiću i njegovom bendu, vrijedi se vratiti Soldatskom balu i vremenu kad su se šifrom Goodbye Teens od djetinjstva prvi deklarativno opraštali baš oni koji će ostati vječni dječaci.