Mozaik

Razglednica

MIRIS MORA: Dođite u Susak

fotografije: robert čoban

Kao što već kiši u listopadu na otocima…

Sansegoti, mala hrvatska endogamna zajednica karakteristična po svom osobenom jeziku i narodnim nošnjama, danas nastanjuju samo ostrvo Susak u Jadranu gde živi njih oko 150 i grad Hoboken u Americi gde ih ima preko 4000

Vremešni brod Jadrolinije iz čije utrobe tutnji bučni motor povezao nas je iz luke u Malom Lošinju ka otoku Susku, jednom od najneobičnijih mesta koja možete da posetite na hrvatskoj strani Jadrana.

Sredina je septembra, ali još uvek ima puno posetilaca, uglavnom stranaca, zainteresovanih da istraže ovo nesvakidašnje ostrvo. Iskrcavamo se i odmah je jasno da ovde nema automobila, pa se putnici i roba iz luke prema Donjem Selu prevoze malim motokultivatorima ili – japanerima.

U kafeu Malonogometnog kluba iseljenika Susak odmah pored plaže, čitam novine i slušam razgovor za susednim stolom. Slušam, a zapravo ništa ne razumem jer su meštani ovog ostrva Sansegoti (Suicani), mala hrvatska endogamna zajednica koja je danas naseljena tek na dva lokaliteta. Prvi je otok Susak (Sansego) gde ih živi oko 150, i drugi – grad Hoboken u američkoj saveznoj državi Nju Džersi, gde Sasengota i njihovih potomaka danas ima preko 4000.

Ime Sansegoti dolazi od italijanskog imena ovog ostrva, Isola di Sansego, ranije nazivanog i Sansacus. Koren reči možda potiče od grčkog naziva za origano, sansegus, što potvrđuje i sama prisutnost ove začinske biljke koja raste po livadama otoka Sansega.

…Donje Selo;…

Na ostrvu postoje samo dva naselja, Donje Selo ili Spjaža i, starije, Gornje Selo. Udaljenost između ta dva sela je stotinak metara, a put koji ih povezuje zapravo je krivudavo kameno stepenište koje ide kroz neuobičajeno veliku trsku pa na momente imate osećaj kako se nalazite na nekom tropskom ostrvu u šumi mangrova. Gornje Selo je malo udaljenije od mora, a Donje Selo, odnosno Spjaža, kako sam naziv kaže, priobalno je.

Dok se penjem ka Gornjem Selu, uočavam da ima napuštenih kuća čiji su naslednici verovatno negde daleko preko okeana, na nekim objektima je okačen natpis “Za prodaju” dok su mnoge veoma lepo uređene i vidi se da očekuju turiste željne nestvarnog mira, daleko od gužve Rijeke, Zadra, Rovinja, Splita ili Hvara, podalje od automobila i velikih hotela. Na jednoj od takvih kuća nalazi se mozaik sa tablom na kojoj je pesma: “Pijesak otoka Suska”. Pesnik Alojz Majetić je 1997. napisao:

“Tko će iz očiju svjetionika izranjavanih prastarim pijeskom otirati suze
u noćima kad olujnom vjetru prkosio bude svevidećim bljeskom?
More će otirati…”

Ostrvo prvi nastanjuju Iliri koji na najvišoj tački, Veloj Straži (98 m), grade odbrambenu građevinu. Nakon Ilira, na ostrvo dolaze Rimljani. Rimski pisac
Plinije spominje Susak kao peskovito ostrvo nedaleko od Pietas Juliae (današnje Pule). Prvi pisani dokument u kojem se ostrvo spominje, i to pod imenom Sansagus, jeste “Mletačka hronika” Ivana Đakonina iz 884. godine. Nakon pada Zapadnog rimskog carstva, otok dospeva pod vlast Ostrogota. Od 6. do 10. veka je pod vlašću Vizantije.

Hrvati ga naseljavaju u 8. veku, a u 10. veku postaje deo Kraljevine Hrvatske. Na ostrvo dolaze benediktinci kojima hrvatski kralj Krešimir gradi samostan. Prvi redovnici dolaze u ovaj samostan iz Osora na Cresu, a poglavar dolazi iz Monte Cassina u Italiji. Samostan posedom i brojem redovnika prerasta u Opatiju Svetog Mihovila i Nikole, koja je povezana s matičnom kućom benediktinskog reda u Monte Cassinu.

Otok Susak često napadaju gusari i uskoci, pa je u 12. veku izgrađena utvrda. Ruševne temelje utvrde moguće je videti i u blizini crkve. U 18. veku Susak iz mletačkih dolazi u austrijske ruke. Habsburška monarhija ovde gradi odmaralište, lečilište, šetalište koje spaja dve najveće peščane uvale, svetionik i uvodi uredno vođenje zemljišnih knjiga (katastar). Nakon Rapalskog ugovora 1920. ostrvo pripada Italiji, koja sprovodi radikalnu italijanizaciju: italijanski postaje službeni jezik, a sva se imena i prezimena prevode na njihovu italijansku ortografiju. Pod Italijom, Susak na vrhuncu svog razvoja, 1936. gradi vinariju, a 1940. fabriku za preradu ribe. Krajem Drugog svetskog rata dostiže svoj demografski maksimum – 1876 stanovnika. Sa završetkom Drugog svetskog rata Susak postaje deo Hrvatske, tj. Jugoslavije.

Komunistički režim sprovodi nacionalizaciju i agrarnu reformu, što je imalo jako loše posledice po ostrvo, a završni udarac bio je novi zakon o vinu koji uvodi posebne poreze vinarima što je zavilo u crno većinu proizvođača. Fabrika za preradu ribe se zatvara, a šezdesetih godina počinje masovno iseljavanje. Čak 1395 Suščana napušta ostrvo iz političkih i ekonomskih razloga. Svako ko je mogao, čamcima na vesla beži u Italiju, a odatle za SAD, najviše u gradić Hoboken u Nju Džersiju.

…Crkva Sv. Nikole

Župna Crkva Sv. Nikole u Gornjem Selu je 1770. izgrađena na ostacima crkve benediktinske opatije. Svetište crkve benediktinske opatije nalazi se na mestu na kojem je današnji oltar Gospe Karmelske. U crkvi je smešten “slavni križ” Veliki Bouh. Nakon jedne oluje, na susačku obalu more je izbacilo krst (verojatno je ispao sa nekog broda). Prepoznavši u tome znak s neba, Suščani su ga uzeli i preneli u crkvu. Nakon toga su jednom prilikom (verovatno za potrebe procesije) pokušali da ga iznesu iz crkve. Ali gle čuda, krst nije mogao da se iznese ni kroz vrata ni kroz prozore. Jednom je ušao i tu ostao zauvek, veruju meštani. Osim krsta, u crkvi na benediktince podsećaju i fragmenti romaničkih samostanskih prozora.

U samoj luci postoje dva velika bilborda – na jednom je uz natpis “Visit Susak” prikazan snimak ostrva iz vazduha, dok su na drugom prikazane devojke u živopisnoj nošnji. Ženska narodna nošnja na otoku Susku neodoljivo podseća na onu kakvu nose Mađarice u Vojvodini. Suicanka, za razliku od svoga muža ribara ili pomorca, ostaje kod kuće i vodi brigu o svim kućanskim poslovima. Odlazak Suicanke van svog ostrva bio je veoma redak, tek nekada će otići do Malog Lošinja, a još ređe do Rijeke. Ova izolacija suicanske žene delovala je na očuvanje njihove nošnje, veoma upečatljive i na prvi pogled prepoznatljive. Nošnja Suicanki deli se na dve vrste: starija nazvana “po susacku” koja se danas teško može videti, jer su gotovo nestale u upotrebi, i novija koja se nosi i danas – “po losinsku”.

Pred povratak za Mali Lošinj rešio sam da se okupam. Plaža je peščana i plitka više desetina koraka ka pučini – nije dublja od pola metra. Postoje ležaljke koje se iznajmljuju, ali ne i tuš. Dok idem ka luci, obilazim bake koje u japanerima guraju malu decu a mene prestižu vlasnici apartmana koji svoje goste, njihove kofere i ponekog kućnog ljubimca odvoze u prikolicama motokultivatora.

“Ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu na otocima. / More od olova i nebo od borova…”, iz razglasa bašte jednog kafića čuje se Rade Šerbedžija koji govori stihove Arsena Dedića i najavljuje još jednu sivu susačku jesen.

Iz istog broja

Kultura sećanja

Deset vekova Jevreja u Beogradu

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu