Izvještaji o vojnim i političkim uspjesima NOB-a u drugoj polovini 1942. u Vrhovnoj su komandi njemačke vojske shvaćeni kao alarmantni signali. Ocijenjeno je da je ugrožen cjelokupni njemački okupacijski sustav na području raskomadane Jugoslavije i cijelog Balkana. Stoga je sâm Hitler u studenome te godine Alexanderu Löhru, komandantu Dvanaeste armije (kasnije čitavog jugoistočnog fronta), naredio "konačno uništenje komunističkog otpora". Kad je u bihaćkom referatu govorio o "predstojećim teškim bitkama", Tito po svemu sudeći nije ni slutio koliko će se njegove riječi pokazati točnima. Naime, čim je Hitler osobno vodio računa o uspjehu operacije i davao konkretne upute, njemački su komandanti bili posebno revni da ispune zadane ciljeve. Stoga su usred zime, već u siječnju 1943, Nijemci započeli veliku ofenzivnu operaciju Weiss (koja je u poslijeratnoj jugoslavenskoj historiografiji i publicistici bila poznata kao Četvrta ofenziva), s ciljem da unište glavninu partizanskih snaga na području NDH. Prikupili su tri operativne i jednu rezervnu diviziju, folksdojčersku SS-diviziju "Prinz Eugen" i jednu legionarsku diviziju (oko 50.000 vojnika). Talijani su sudjelovali s trima kompletnim divizijama i kasnije s dijelovima još triju (oko 40.000 vojnika). U operaciju su bile uključene i znatne ustaške, domobranske i četničke snage. Ukupno oko 120.000 vojnika napalo je na širokoj fronti – u krugu od Ključa na jugoistoku do Karlovca na sjeverozapadu pa sve do južnih prilaza Dinari na jugu – partizanske snage koje su na tom području imale gotovo 40.000 vojnika pod neposrednom komandom Vrhovnog štaba i Tita.

Najmanje desetak dana prije početka ofenzive Tito je s raznih strana dobivao informacije da se protiv partizanskih snaga priprema velika operacija. "Pokreti neprijatelja pokazivali su da se ovoga puta ne radi o nekom užem opkoljavanju naših jedinica uz Vrhovni štab, nego da se tu radi o jednom krupnom manevru s ciljem uništenja naše vojske u cjelini", tvrdio je puno kasnije. Znao je, na primjer, da su partizani, nakon upada u Samobor u noći 11. siječnja, u njemu i u okolnim naseljima posve neočekivano na spavanju zatekli oko 1200 pripadnika SS divizije "Prinz Eugen". Koji dan poslije dobio je izvještaje o koncentraciji neprijateljskih jedinica na području Sisak–Sunja–Kostajnica te u Prijedoru.

Koncentrirani napad krenuo je 20. siječnja. Brojem i naoružanjem premoćni Nijemci i njihovi saveznici u pet su tjedana oduzeli partizanima najveći dio njihova teritorija u središnjoj Hrvatskoj i dijelovima sjeverozapadne i zapadne Bosne. Partizanske su se snage povlačile prema jugoistoku, duž zapadnobosanskih polja, prema dolini Rame i Neretve, jedinog prostora s kojeg u prvoj fazi ofenzive neprijatelj uopće nije prijetio. Tito je izbjegavao frontalne borbe. Kako bi oslabio pritisak na glavninu partizanskih snaga kojom je neposredno zapovijedao, naređivao je partizanskim jedinicama u drugim dijelovima zemlje da žestoko napadaju neprijatelja, osobito komunikacije kojima se on služi. Sâm je Tito na put krenuo 24. siječnja, već pod pritiskom ofenzive, te je u prvome danu, iz Bihaća stigao do Oštrelja (između Bosanskog Petrovca i Drvara). Sutradan Kominterni javlja o "velikoj ofenzivi Nijemaca, ustaša, Talijana i četnika na oslobođeni teritorij" i o "zvjerstvima" koja čine nad civilima.

Ostaje otvoreno pitanje nije li Tito strateški pogriješio, povlačeći sa sobom glavninu partizanskih snaga u cjelini. Nije li bilo mudrije narediti raspršivanje snaga koje je imao pod neposrednom komandom, umjesto da tako brojno ljudstvo vuče sve do Neretve i dalje? Komandant Glavnog štaba za Hrvatsku Ivan Rukavina s dvije hrvatske divizije (Šestom ličkom i Osmom kordunaškom) i s nekoliko lokalnih odreda napravio je upravo ono što je Tito mogao napraviti sa svim partizanskim jedinicama: povukao se od Bihaća na jug samo do planine Plješivice na hrvatsko-bosanskohercegovačkoj granici. Ondje je sačekao prolazak glavnine neprijateljskih snaga prema jugoistoku i tako izbjegao frontalno sukobljavanje. Zatim je svoje jedinice razaslao po teritoriju koji je glavnina neprijateljskih snaga već napustila i tako je velik dio snaga pod komandom Glavnog štaba Hrvatske ostao sačuvan. Tito i Vrhovni štab predbacili su Rukavini taj postupak, jer se nije trudio slijediti partizansku glavninu. Stoga ga je Vrhovni štab, po odluci Politbiroa CK KPJ u srpnju 1943, kada su operacije i oko Sutjeske bile okončane, smijenio s položaja komandanta Glavnog štaba NOV Hrvatske. Rukavina je potom imenovan za komandanta Prvoga hrvatskoga partizanskoga korpusa, što je praktički bila degradacija. I vodstvo Devete dalmatinske divizije, stacionirane u Livnu, bilo je u sličnoj dvojbi: neki su bili skloni da se spoje s glavninom snaga i da joj se tako pomogne, drugi da se povuku dublje prema jugu, prema Biokovu. Ova druga opcija je odbačena, jer se na području Biokova jednostavno nije moglo prehraniti, a u zimskim uvjetima ni smjestiti 3000 boraca, koliko ih je imala divizija. Stoga je Deveta krenula s Titovom glavninom u velike bitke, u kojima je teško stradala.

Partizanske su snage i u povlačenju iskazale veliku borbenost i snagu. Usprkos usiljenom maršu, opterećeni tisućama ranjenika (vjerojatno oko 3500, od čega preko 600 na nosilima, isto toliko na konjima i na samo tri kamiona) i još većim brojem izbjeglica (Dedijer procjenjuje na više od 100.000, od toga velik broj djece), partizani zauzimaju Gornji i Donji Vakuf i druge gradove te se probijaju prema jugoistoku i istoku, u pravcu istočne Hercegovine i Crne Gore. Jedinice NOVJ-a izbile su na lijevu obalu Neretve. Zauzeta je i Bradina, rodno mjesto Ante Pavelića, čime je blokiran promet na pruzi Sarajevo – Konjic. Čak se počelo razmišljati, baš kao i nakon svakog značajnijeg uspjeha, i o povratku u Srbiju.

Bilo je i tada, a i kasnije (poslije rata), govora o tome je li ranjenike, koji su usporavali kretanje, trebalo vući sa sobom ili ih je valjalo ostavljati putem. Bila je to jedna od najtežih Titovih dilema koja ga je mučila tijekom rata ("Mnogi dokumenti i živi učesnici svjedoče da je odluka o tome u vrhovnom komandantu sazrela tek poslije duge i teške unutarnje duševne borbe", svjedoči prvorazredni svjedok, referent saniteta dr. Gojko Nikoliš.) Znao je da nema jednostavnih, još manje idealnih rješenja, bio je svjestan, kako je to formulirao dr. Nikoliš, "strahotnih rizika" koje donosi i jedna i druga odluka. Tito je pokušavao zadržati barem dio teških ranjenika i zaraznih bolesnika na mjestima gdje su boravili pa je tek 12. veljače, puna tri tjedna od početka ofenzive, pokrenuo 700 zaraznih bolesnika. Svoje je dileme, kao malo koji put, dijelio s podređenima: u svim depešama, direktivama i zapovijedima Vrhovnog štaba isticao je problem ranjenika ("u pitanju su životi naših ranjenika", ponavljao je). Naposljetku je prelomio i odlučio da ranjenici moraju ići s glavninom snaga. Na vojsku i njezine komandante imalo je to dvojak učinak – s jedne strane, briga, a pogotovo nošenje ranjenika otežavalo je i usporavalo pokrete jedinica, umaralo ih je u vrijeme kad su se trebali pripremati za teške borbe. S druge strane, borbeni je moral jačao, jer su svi vidjeli da se partizani za svoje ranjenike i bolesnike brinu do krajnjih granica. Koča Popović, komandant Prve proleterske divizije, prelazeći Vlašić odlučio je ostaviti ranjenike na tom području i uz njih, kao zaštitu, jedan bataljon, ali ga je Tito, doznavši za odluku, "oštro kritikovao" i naredio da se ranjenici priključe koloni Centralne bolnice. Suočavajući se s golemim problemima u transportu ranjenika, i sâm je Tito u nekim trenucima htio barem djelomično odustati od prvotne odluke. Stoga je potkraj veljače naredio dr. Nikolišu da ranjenike koji su već bili na području Livna i Tomislavgrada vrati natrag u Bosansku krajinu. I od toga se moralo odustati, jer su Nijemci i nakon prolaska njihove glavnine još uvijek i u Krajini poduzimali ofenzivne akcije.

Tako su ranjenici ostali uz glavninu partizanskih snaga te su potom pretrpjeli sve strahote bitke na Neretvi i, ako nisu u međuvremenu prizdravili i mogli se sami kretati, stradali su na Sutjesci. A na teren na kojem ih je želio ostaviti Koča Popović neprijateljski vojnici uopće nisu došli – no tko je to mogao unaprijed predvidjeti? Uostalom, Gojko Nikoliš tvrdi da na Vlašiću i općenito u srednjoj Bosni prikladnih lokacija za smještaj većeg broja ranjenika nije bilo, a da je i bilo, pa da su ondje bili i ostavljeni, tko kaže da Nijemci ne bi za njih saznali?

Tito je, kako će bitka na Neretvi ulaziti u završnu fazu, sve žešće inzistirao na tome da se ranjenici ni po koju cijenu ne smiju ostaviti: "Najčešće su vođene diskusije o ranjenicima i bolesnicima", pričali su poslije svjedoci. Zbog toga se bitka na Neretvi u kasnijoj mitologizaciji nazivala i "bitkom za ranjenike". Nošenje tisuća ranjenika bilo je užasno naporno, Tito je gledao kako "ljudi prosto umiru na putu od iscrpljenosti".

Nakon noćenja u Oštrelju Tito ide do Drvara, potom u jednom danu stiže do Livna, da bi se na desetak dana smjestio u nedalekom rudniku Tušnica. U međuvremenu, na sastanku u netom oslobođenom Duvnu (Tomislavgradu) Tito je 8. veljače na sastanku s komandantima Prve, Druge i Treće divizije koordinirao njihove aktivnosti, tražeći da se glavni pravac nadiranja prema jugoistoku osigurava blokadom neprijateljskih napada sa sjevera, iz pravca Sarajeva, i s juga, iz pravca mora. Neprijateljske jedinice, predvođene Nijemcima, bile su im za petama i približavale im se sa sjeverozapada. Kako ne bi ostali stiješnjeni na prostoru Gornjeg Vakufa (Uskoplja), Tito je naredio zauzimanje Prozora, ali su prvi napad na grad, noću između 15. i 16. veljače, Talijani odbili. Potom je Tito izdao legendarnu zapovijed – "Prozor noćas mora pasti". Poslije se tvrdilo da je dodao: "Ni stope nazad, jer se pozadi nalaze hiljade ranjenika za čije živote snosimo odgovornost." Po kiši i snijegu, nakon žestokih borbi, partizani su se spustili s prijevoja Makljen i oslobodili Prozor sljedeće noći. Tito je pratio operaciju iz prilične blizine, a vodio ju je Sava Kovačević. Talijani su iz Mostara poslali pojačanje od 800 vojnika koje su nadomak Prozoru partizani potukli, jer su, po svjedočenjima mještana, puno bolje poznavali skrivene šumske i planinske puteljke nego Talijani. Potom su partizanske jedinice produžile dolinom Rame. Ubrzo, zauzevši Jablanicu, stigle su i u dolinu Neretve i zaposjele osamdesetak kilometara pruge Mostar – Sarajevo.

Tito je javljao Kominterni da je u borbama za Prozor od Talijana "ubili i zarobili 1150 talijanskih vojnika i oficira", da su zaplijenili "6 topova, 4 minobacača, 12 teških mitraljeza i 25 puškomitraljeza, 500 pušaka, 5 tenkova, 1 traktor, 2 putnička i 10 teretnih vozila, 2 radio stanice, granate, 400.000 metaka, 250 sanduka mina. Zaplijenjeno je i mnogo hrane – kolutovi sira, zelje, 4 vagona raznih konzervi, 4 vagona brašna". Neki su se borci prvi put dobro najeli nakon više od mjesec dana, po odlasku iz bihaćkog kraja. No nije bilo cigaret-papira pa su borci zamatali duhan u njemačke letke bacane iz aviona koji su partizane pozivali na predaju. Sve u svemu, partizani su u borbama u tih petnaestak dana zaplijenili oko 6000 pušaka s mnogo municije, oko 1000 automatskih pušaka, preko 100 topova svih kalibara te 13 ispravnih tenkova.

Tih dana Tito iz Duvna stiže u dolinu Rame. U selu Proslapu, danas dijelom potopljenom u Ramskom jezeru, u kojem je u četničkom pokolju u listopadu 1942. pobijeno 109 mještana (u cijelom kraju pobijeno je oko 1300 Hrvata i Bošnjaka), Tito neko vrijeme stanuje u mlinici s mlinarom Mijom Brkićem. Po Mijinu kasnijem svjedočenju, Tito mu daje "soli, kafe i još neke stvari", a njegovoj 13-godišnjoj kćeri Anđi slatkiše. Mijo tada, uz Tita, "prvi put u životu sluša radio-vijesti". Titov pas Luks je "razderao jare u drugoj mlinici", što je Tito pri odlasku platio.

Potom boravi, zajedno s brojnim ranjenicima, i u franjevačkom samostanu na Šćitu (u njemu se u srpnju 1942. pred partizanima branila jedna ustaška jedinica. Kad se zabarikadirala u samostansku crkvu, partizani su je gađali bacačima i spalili, a gvardijana fra Julijana Jurkovića uhvatili, navodno s puškom u ruci, te potom likvidirali). Neprijateljsko je zrakoplovstvo bombardiralo samostan, jer je bilo informirano da su u njemu partizani, ali nisu znali da su tu i Vrhovni štab i Tito s njim. Za napada su se Tito i suradnici sklonili u podrum, ali, kako je zgrada bila izgrađena od nekvalitetnog kamena, bomba koja je pala u blizini gotovo da je izazvala urušavanje. Kad je odlazio, Tito je savjetovao redovnicima da se sklone iz samostana, ako se napadi talijanske avijacije i artiljerije nastave. U međuvremenu su partizanski inženjerci iz jedne neeksplodirane bombe izvadili oko 30 kg eksploziva koji je poslije upotrijebljen za rušenje mostova na Neretvi.

Iako je Tito vjerovao da neprijatelj neće progoniti partizane tako daleko na jugoistok, Nijemci i njihovi saveznici nastavili su napredovanje i svakodnevno pojačavali pritisak iz pravca sjeverozapada. Stoga je Vrhovni štab naredio da se zauzme Konjic, jer se jedino preko mosta u tom gradu moglo motornim vozilima prijeći Neretvu, dakle, na najlakši način transportirati ranjenike i prenijeti svu opremu. Bitka protiv Talijana i četnika za Konjic trajala je 9 dana (od 19. do 27. veljače), ali kad su sa sjevera približile njemačke jedinice, partizansko je vodstvo shvatilo da neće zauzeti grad. Partizani su se našli, usprkos velikim pobjedama nad talijanskim snagama u Prozoru i u dolinama Rame i Neretve, u vrlo teškoj, zapravo kritičnoj situaciji. Četničke i talijanske jedinice istovremeno su pritiskale i s juga, iz pravca Mostara, a jake četničke snage držale su lijevu obalu Neretve. U kritičnim trenucima, 28. veljače, na sastanku Politbiroa i Vrhovnog štaba u Gračanici na rijeci Rami odlučeno se da se učini očajnički potez – da se poruše mostovi preko Neretve, kako bi se spriječilo da četnici i neke njemačke jedinice s lijeve obale eventualno prijeđu rijeku i ugroze partizansku glavninu.

Mostovi su srušeni dinamitom, a više od dvadeset godina kasnije Tito je lažno tvrdio da je to bilo unaprijed smišljeno "ratno lukavstvo". Objasnio je da su mostovi navodno porušeni kako bi se onemogućilo prebacivanje četnika i Nijemaca na desnu obalu, ali ujedno da bi se zavarali Nijemci, čemu su, po Titovu tumačenju, uistinu nasjeli: povjerovali su da Tito i partizani ne planiraju prodor preko Neretve, nego da će krenuti nekim drugim smjerom, pa su stoga "oslabili pritisak u dolini Neretve". Tako su partizanske snage dobile na vremenu, a poslije i uspjele sagraditi improvizirani prijelaz preko porušenog mosta u Jablanici, preko njega prebaciti se na drugu obalu rijeke i potući četnike. Tito je naknadno dodao i "da u toku bitke neki naši komandanti, među kojima i neki drugovi oko Vrhovnog štaba, nisu mogli da se snađu i shvate šta se tu događa. Jer oni su vodili računa samo o svom uskom sektoru. A strategija je bila naša, Vrhovnog štaba. Mene niko nije pitao zašto sam naredio da se poruše mostovi. Kasnije su svi vidjeli zbog čega je to učinjeno. Nijemci su se već bili povukli i nisu mogli ponovo da dođu da nam zatvore put. Da su to mogli da učine, mi bismo stradali." Nasuprot tome, Koča Popović, koji je kao komandant Prve proleterske divizije tim Titovim riječima direktno prozvan, tvrdi kako je "uveren da Tito u prvi mah nije mogao ni pomišljati da tada krene na drugu obalu Neretve", dakle, da je Titova "genijalna varka" o rušenju mosta na Neretvi tek "ozvaničena legenda". Godine 1988., kad je izgovarao te riječi, Popović je Titu pripisivao "nekontroliranu nesamokritičnost", jer, "kad su takva tumačenja uzela maha kao omamljiva legenda, ona više nisu mogla biti obuzdana pa nije isključeno da su i oni koji su legendu lansirali i doterivali počeli iskreno verovati da ona odgovara istorijskoj istini". Popović tvrdi da Tito "nije mogao znati raspored i namere četničkih jedinica, niti je, što je najvažnije, raspolagao bitnom informacijom: nemačka ofanziva se završavala na obali Neretve, što je ustanovljeno tek posleratnim uvidom u ratnu dokumentaciju". Tito je pak potkraj života, govoreći 1978. u Jablanici, gledajući "vrleti oko Neretve", isticao kako izgleda kao da su partizani pod njegovim vodstvom "jurišali na nebo" i da "vjerojatno danas ne bih imao takve kuraži… ja sam tada mnogo vjerovao u svoje vojničko znanje". Naposljetku je rušenje mostova hvalisavo opisao kao "jedinstveni primjer u historiji ratova", a "štab Prve proleterske", dakle, zapravo Koču Popovića, optužio je za "nepravilnu ocjenu situacije i pogrešan postupak"! Hagiografska interpretacija o rušenju mostova na Neretvi kao ratnoj varki izrasla je u vrlo raširenu legendu i mit, na kojem je Veljko Bulajić izgradio svoj film Bitka na Neretvi, najpoznatiji ratni spektakl jugoslavenske kinematografije.

U međuvremenu su nakon teških borbi na Makljenu u kojima je bilo angažirano čak 9 brigada (najveća koncentracija dotad postignuta u NOVJ-u), partizanske jedinice uspjele čak prijeći u protunapad prema Gornjem Vakufu (Uskoplju). Tito se tijekom bitke popeo na Makljen kako bi obodrio borce ("Kad sam došao na Makljen kod naših artiljeraca, bilo je veoma hladno. Međutim, s njihovih lica curio je znoj, jer su neprekidno donosili teške granate koje su ispaljivali na Nijemce", svjedočio je kasnije). Usprkos tom uspjehu, Tito je bio svjestan da su Nijemci i jedinice NDH tek privremeno zadržani i da će se pritisak iz tog pravca kad-tad obnoviti.

Partizanske jedinice s Titom na čelu našle su se stiješnjene između Nijemaca na sjeverozapadu i Talijana i četnika na jugoistoku. Gotovo dva mjeseca, od početka Četvrte ofenzive, one su se svakodnevno suočavale s golemim teškoćama, ali je sada prijetilo potpuno uništenje. Tito više nije imao jasnu koncepciju što činiti, osjećao se kao u klopci. Štoviše, nakratko se izgubio, jer je u jednom trenutku iz Vrhovnog štaba stigla naredba da se s ranjenicima krene prema sjeverozapadu, a poslije podne naredba "na lijevo krug", dolinom Rame prema Neretvi. Tada se Tito hvata za bilo što: zarobljenog njemačkog oficira (majora Streckera) partizani su vratili 5. ožujka Nijemcima s pismom u kojem se predlaže sastanak ne samo o razmjeni zarobljenika, nego, po Titovoj ideji, i o nekim drugim pitanjima.

Nijemci su, i sami suočeni s nedaćama rata i zime, teško patili te su stoga prihvatili Titovu inicijativu. To se može smatrati velikim diplomatsko-vojnim uspjehom – "postigli smo rasterećenje u času kad nam je to bilo najpotrebnije", zaključivao je mnogo kasnije Koča Popović. Određeno je da na pregovore (koji su naknadno dobili ime Martovski pregovori) odu Đilas, pravni stručnjak Vladimir Velebit, koji je izvrsno govorio strane jezike, ponajprije njemački (školovao se u Temišvaru na njemačkom, potom u Trstu i Beču), te Koča Popović, komandant Prve proleterske divizije. Tito je s trojicom pregovarača dogovorio strategiju, a dijelom razradio i detalje onoga što će govoriti i što smiju uglaviti s Nijemcima. Đilas se zapitao: "Što će na ovaj potez reći Rusi?", a Tito je odgovorio, prvi se put značajno udaljivši od pozicije dobrog moskovskog đaka (drugim riječima, poslušnosti discipliniranog člana pokreta prema onome što kaže Moskva i boljševičkoj ideologiji općenito) – "…pa i oni prvo misle na svoj narod". Gledajući strateški, Tito je potaknuo pregovore s Nijemcima uzimajući u obzir i činjenicu da bi Mihailovićevi četnici na kraju rata mogli biti u povoljnijem položaju, jer su svoje snage tijekom rata čuvali, dok su partizanske jedinice mjesecima i godinama krvarile.

Tako je partizanska delegacija 11. ožujka otišla preko Gornjeg Vakufa (Uskoplja) i Sarajeva za Zagreb, gdje je pregovarala s visokim njemačkim vojnim predstavnicima o tome da se uzajamno prizna status zaraćene strane, da se redovito razmjenjuju zarobljenici i da se na nekim prostorima ostvari privremeno primirje. Rezultat razgovora bilo je kratkotrajno primirje, ograničeno samo na neka područja. Krenule su i zamjene zarobljenika – u prvoj je iz zagrebačkog zatvora na slobodu puštena Titova žena Herta, na čemu je Tito osobito inzistirao. Njemačka se strana zanimala zašto je partizanska strana tako ustrajna u vezi s Hertom, pa im je Đilas iskreno, koliko je mogao, odgovorio da se "radi o djevojci jednog od naših komandanata". Bio je to temelj za poprilično brojne razmjene zarobljenika koje će se vrlo djelotvorno organizirati sve do kraja rata.

Pa ipak, dobitak koji su partizani polučili iz pregovora bio je mnogo veći. Osim što je bio "barem polupriznat status ratujuće strane", kako je to formulirao Koča Popović, Tito je tako postavljenom strategijom kontakata uspio njemačku stranu privremeno "neutralizirati": njegovi pregovarači govorili su Nijemcima da partizani neće djelovati sjeverno od demarkacijske linije (u njemačkoj zoni), nego samo južno od nje (u talijanskoj) te da će se povući u Sandžak (dakle, izvan njemačke zone utjecaja). Vladimir Velebit je, uz punu Titovu suglasnost, u jednom trenutku čak natuknuo Nijemcima kako "Vrhovni štab ne vidi razloge da se neprijateljstva s nemačkim oružanim snagama i dalje nastavljaju". Tito je članovima izaslanstva naredio da Nijemcima kažu "kako su nam četnici glavni neprijatelji", ali ni on, ni bilo tko drugi u partizanskom vodstvu "nije imao iluzija u odnosu na nemačke planove niti su oni odustajali od svojih namera da nas unište".

Uostalom, dok je delegacija Vrhovnog štaba boravila u Gornjem Vakufu (Uskoplju), očekujući odgovor njemačke strane o prijedlogu za vođenje pregovora, sâm Tito je žurio i da posljednjeg vojnika i ranjenika prebaci preko Neretve i proširi oslobođeni teritorij potpunim razbijanjem četničkih snaga na lijevoj obali.

Činjenicu da su partizani pregovarali i neke stvari s Nijemcima dogovorili, nakon rata su pročetnički emigrantski krugovi (ali i generalno antikomunistička historiografija) vrlo često tendenciozno iskorištavali kao dokaz da su i partizani, baš kao i četnici, surađivali s Nijemcima. No takve su teze nategnute, jer su kontakti i dogovori s Nijemcima bili samo jedan od Titovih taktičkih manevara – naime, Tito, čak i da je htio, nije mogao svoje borce preko noći staviti u isti stroj s onima koji su tijekom prethodnih godina nad njima učinili niz teških ratnih zločina. A i u kasnijim mjesecima, pa sve do kraja rata, Nijemci su partizanskim snagama pod Titovim vodstvom uvijek i svugdje bili glavni neprijatelji. Tito je ujesen 1943. podređenima slao vrlo jasne zapovijedi: "S Nijemcima ne može biti drugih razgovora osim o razmjeni zarobljenika."

Vratimo se događajima u dolini Rame i Neretve početkom ožujka 1943. godine: Tito je bio svjestan da će ponudom Nijemcima o pregovorima samo kupiti vrijeme, ali da vremena nema previše i da valja brzo djelovati. Na proboj prema sjeveru i zapadu više nije računao te je, stiješnjen sa svojim jedinicama i ranjenicima u dolinama Rame i Neretve, istoga dana, 5. ožujka, kad je predložio Nijemcima pregovore i tako ih barem zakratko zadržao, naredio je forsiranje Neretve i napad na četnike na lijevoj obali. Bio je to svojevrsni "deus ex machina"! Predah u borbama s Nijemcima iskorišten je za obračun s četnicima!

U tim je trenucima Tito morao birati najmanje lošu odluku od onih koje je mogao odabrati: naime, naredio je da se unište i bace u nabujalu rijeku sva motorna vozila, tenkovi, haubice, komora i sve ono što se nije moglo dalje nositi na rukama ili na konjima, a što su partizani samo koji dan ranije uz velike žrtve oteli Talijanima. Negdje u dolini rijeke zakopane su i arhiva i tiskara. Uistinu je bilo nemoguće s tim prijeći tešku i besputnu planinu Prenj.

Uz nevjerojatan napor, neshvatljiv većini ljudi početkom 21. stoljeća, u prvom su se naletu tri bataljona Druge dalmatinske brigade u noći 6. na 7. ožujka preko porušenog željezničkog mosta kod Jablanice prebacila na lijevu obalu rijeke. To je poslije podignuto na razinu mita – "uzanom stazom preko slomljenog skeleta mosta… prošao je partizanski put slobode". Iznenadnim udarom teško su potučene četničke snage. Potom su na ostacima mosta inženjerci improvizirali svojevrsni pješački viseći most, preko kojeg su po snijegu i dobrim dijelom noću, sljedećih dana i noći partizanske jedinice, kao i ranjenici prebačeni na lijevu obalu i dalje, preko visova planine Prenja. U međuvremenu je u nekoliko bitaka (kod Nevesinja, Kalinovika i drugdje) razbijeno više četničkih jedinica koje su potom, uglavnom neorganizirano, prebjegle prema Crnoj Gori i Srbiji. Tito je naknadno procijenio da je "Mihailović bio likvidiran baš u onim krajevima gdje je bio najjače zasjeo, kao na primjer u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini". Treba mu dobrim dijelom dati za pravo – četnici su uistinu teško stradali u Hercegovini i Sandžaku, pa otad sve do kraja rata, na prostoru zapadno od Drine, oni više nisu bili operativno relevantna snaga. No, snage crnogorskih četnika potučene su tek djelomično, a u Srbiji su ostali netaknuti. Koča Popović, s gotovo polustoljetnim odmakom, malo drugačije formulira svoju ocjenu i, općenito uzevši, samo potvrđuje Titove riječi: "S pravom je rečeno da je četničkim oružanim formacijama tada praktično slomljena kičma – bio je to početak njihovog kraja… neke od tih jedinica bile su elitne i one su razbijene." Neki četnički komandanti tražili su tada od Draže Mihailovića da "odredi specijalan preki sud" koji bi sudio odgovornima za tu katastrofu. Tijekom tih borbi partizanima je u ruke palo mnogo četničkih dokumenata u kojima je, po Titovim riječima, "potpuno otkrivena jedna od najpodlijih izdaja Draže Mihailovića. Iz njih se neosporno vidjelo učešće izbjegličke vlade u toj izdaji. Cilj je bio: uz pomoć Nijemaca, Talijana i ustaša uništiti NOV."

Nakon svih ovih bitaka njemački general Alexander Löhr izvijestio je da u kraju oko Neretve, kad su njegove jedinice tamo pristigle, nisu zatekle ni plijen, ni zarobljenike, ni mrtve, pa je izravno pohvalio Tita: "Visoko zapovjedništvo partizana bilo je dobro i elastično, a borbena vrijednosti trupa dijelom vrlo dobra, a dijelom izvanredna."