Mozaik

Uživanje u životu

NIŠVIL 2023: Roberto Fonseka

foto: dimitrije nikolić / tanjug

Rođendani i džez festivali

Ponegde se može pročitati da je Fonseka čedo Kastrovog režima. E pa ako je on produkt kubanskog komunizma, vredelo ga je uvesti, pa makar ih Amerikanci izolovali još šezdeset četiri godine. Voli on i da peva, mada mu to ne treba, a i glas mu je nekako minimalistički, ali i iz toga izbija snažna unutrašnja potreba da se muzikom nešto kaže

Sve do ovog leta nikako nisam imao sreće sa svojim rođendanima, pogotovo ne sa onim okruglim ili na neki način značajnim. Punoletstvo sam proslavio na lepom mestu i u prijatnom društvu – na jadranskoj obali sa tri dobra drugara, svoj trojici sam kasnije bio kum na venčanju – ali je odisalo blagim razočarenjem što niko od nas nije ostvario neki napredak, a kamoli prolaz kod pripadnica ženske populacije u kampu. Bili smo tada slabo zainteresovani za alkohol, pa nam je lagano ispijanje švepsa te večeri postalo šifra za neuspehe na ljubavnom planu.

U vreme jednog kasnijeg okruglog rođendana opet sam bio na našem moru, ali sam ga neplanirano prespavao u mom stojadinu. To je bilo manje zlo od sobe koju smo moja tadašnja devojka a sadašnja supruga i ja bili prisiljeni da delimo sa nekim nezvanim gostima kojima higijena nije bila jača strana, pa sam se između neudobnosti i neprijatnih mirisa odlučio za ovo prvo. Naravoučenije: značajne datume ne valja provoditi na Jadranu.

Letovanje na jednoj drugoj, manje lepoj obali najviše pamtim po tome što se u jednom trenutku moj stariji sin setio da je tih dana trebalo da bude moj rođendan. Kako je to bilo sa blagim zakašnjenjem od nekoliko dana, cela porodica se naljutila na mene što ih nisam na vreme podsetio i (citat) “odveo na neku super večeru”. Kad bolje razmislim, to stvarno nije bilo lepo od mene.

Sledeće okrugla godišnjica bila je obeležena oporavkom od svega što su napravile bombe koje su padale na moj grad i šire, toga baš ne volim da se setim. No najgore je usledilo na jedan skoriji rođendan, kog dana sam se vratio iz posete roditeljima, da bi mi stigla poruka da mi je majka tog jutra umrla, pa sam se samo prepakovao i krenuo prvim avionom nazad da je sahranimo. Tu je već postalo jasno da mora biti kako su se zvezde skroz naopako namestile tog dana kad sam se ja rodio, te sam potpuno prestao i da razmišljam o nekakvim proslavama. Sve do ovog leta…

NIŠVIL FOREVER I ŽIVOT VAN NIŠVILA

Na Nišvilu sam bio više puta, kao običan posetilac i u drugim svojstvima. Jednom prilikom sam tamo doveo orkestar od trideset tinejdžera, bili su najmlađi učesnici u glavnom programu na velikoj bini. Drugi put je trebalo da sviram sa tri drugara (ne oni kumovi, nego neki drugi), imali smo odličnu tonsku probu, da bi uveče udarila žešća oluja i nađavola sve je tog dana bilo otkazano. Tvrdoglavost nekad dobro dođe, pa smo i sledeće godine došli i bili još spremniji, ima o tome lep zapis na Jutjubu. Svaki put je na Nišvilu sjajno, pa kad neke godine ne mogu da odem, volim makar da pogledam koga su uspeli da dovedu. Tako sam proletos primetio da će svirati kubanski pijanista Roberto Fonseka, koga sam jednom gledao uživo dok je još bio u “toples” fazi – ceo koncert je odsvirao bos i samo u pantalonama, a tako se bio slikao i za korice CD-a Yo objavljenog 2013. Verovatno je mislio da ima i on šta da pokaže kad već mogu tolike žene da ističu poprsje i kad treba i kad ne treba. Ko je gledao kada se na Olimpijadi pojavi kubanski bokser u šortsu, znaće da to može biti vrlo lep prizor, bez obzira na seksualnu orijentaciju publike. U međuvremenu je Fonseka malo nabacio kilažu i izgubio kosu, pa sada nastupa u tesnoj košulji i sa šeširom.

U nameri da istražim da li je promena imidža imala uticaj na njegovu muziku, počeo sam da slušam i gledam njegove skorije snimke. To mi se mnogo dopalo, čak sam pokušao da “skinem” par njegovih stvari, za sada ne osobito uspešno. Kako ove godine ne mogu da odem na Nišvil zbog neke svadbe za koju sam obećao da ću biti na prozivci, uzeh da pogledam na Fonsekinom sajtu gde ga još sve vodi turneja, za slučaj da dolazi negde dokle bih možda mogao da dobacim. Bingo, ispostavi se da će, i to na moj rođendan, svirati na čuvenom džez festivalu u Marsijaku na koji sam oduvek želeo da odem, pa to nikako da se desi! Tu sam se ozbiljno zamislio – da li mi to neko sa neba šalje poruku da je bilo dosta sranja i da je vreme da bar jednom uživam na svoj rođendan, ili će opet nešto sve da pokvari. Reših da rizikujem i u poslednji čas eto nas u zavičaju D’Artanjana, četvrtog od trojice musketara.

U SLAVU MUZIKE: Festival u Marsijakufoto: slobodan đorđević


ŠATOR U MARSIJAKU

Marsijak – francuski Marciac – je gradić u kome se neko na vreme setio da počne da preko leta dovodi značajne i perspektivne džezere, pa im to tako dobro ide već četrdeset pet godina. Atmosfera je prava festivalska, više bina, živa muzika u svakom trećem restoranu, tezge sa suvenirima i puno opuštenog sveta koji pijucka vino i isprobava lokalne specijalitete. Do malog šoka dolazi kada se uđe u prostor za glavni program, a to je šator površine veće nego velika sala Sava centra. Bivao sam po cirkusima i teniskim terenima pokrivenim velikim šatrama, ali pobogu, šator za četiri hiljade ljudi, pa to će malo jači vetar da oduva! No, problema nema, a i akustika je solidna.

Jedno veče je bio klavirski resital Amerikanca Brada Mehldaua i svaka, pa i najtiša nota se lepo čula, kao da smo u njegovoj dnevnoj sobi. Na velikim ekranima uz binu moglo se videti da levom rukom bez napora uredno obuhvata raspon od jedanaest dirki, to je oktava plus još tri tipke, vrlo zahtevno. Zanimljivo je bilo i da Mehldau solira i svira po dve melodijske linije odjednom, češće levom rukom nego desnom. Malo je pričao a više svirao, a publika je totalno “pukla” kada je na kraju bogato i emotivno, a lagano odsvirao nešto sa svog albuma obrada Bitlsa, šta god da je izabrao ne bi pogrešio. Obično na klavirskim koncertima neki pušač često kašlje i time kvari sreću ostalima, a kod ovoga su valjda svi bili prestali i da dišu.

Posle Mehldaua nastupila je mlada Amerikanka Samara Džoj (Joy), koja je u skladu sa značenjem svog prezimena publici pružila pravo uživanje svojim veoma lepim a neobičnim glasom. Kakav talenat, takvo pevanje se ne može naučiti u školi. Bilo je divno slušati i njen prateći trio, mlade ljude, maštovite, brze, odlično uigrane, divota. Sve je to bio dobar uvod u ono što je sledilo nekoliko dana kasnije.

Druge večeri je izašla neka Belgijanka sa gitarom, navodno vrlo popularna. Njen glas je bio mešavina mačke u periodu parenja i lisice koja ima probavne tegobe, a njeni prostudirani a naizgled nekontrolisani pokreti bi, valjda, trebalo da imitiraju repere. Pritom je ozvučenje bilo odvrnuto do iznad granice bola, a njena komunikacija sa bendom bi se najbolje dala opisati pitanjem da li iko od njih zna šta ovi ostali sviraju. Retko se desi da izađem iz sale na pola svirke, ali eto, desilo se i to, a nisam čak ni tražio da mi vrate pare za karte.

KAD BUDEM IMAO 64

I tako je došao veliki dan. Selo u kome smo odseli imalo je više bazena (lep običaj), ali nijednu prodavnicu hrane niti išta slično. Najbliža pekara je bila udaljena desetak kilometara, i tako se ja zaputih da uzmem svežeg bageta, kako se to već tamo radi, a bogami i slavljeničku tortu. Ovde moram da napomenem da sve ovo nije “zasnovano” na istinitoj priči, već je baš do detalja tako bilo.

Elem, krenem ja po rođendanski doručak rentiranim nesimpatičnim sitroenom, upali se radio, vrtim stanice i sve nešto trtljaju na francuskom, a ja se zaustavim na programu o Bitlsima, čak su puštali isečke iz intervjua koji je Pol Makartni nekad davno dao francuskoj televiziji. Prva pesma od kad sam se ja uključio krene polako, uvod na klarinetu pa onda: “When I grow older losing my hair, many years from now…” – zvučalo mi poznato – i tako dalje stiže do refrena i naslova pesme When I’m SixtyFour (Kad budem imao šezdeset četiri)!? Tu sam morao polako da prikočim i zaustavim auto i da se dobro uštinem – da li ja to sanjam ili sam totalno skrenuo? Koja je verovatnoća da na moj 64. rođendan uključim radio i da prvo puste baš tu pesmu koju nisam čuo još od osnovne škole, a da to nisu naručene želje slušalaca? Sigurno je manja nego za glavni dobitak na lotou. Koja li će se pesma Bitlsa svirati na Marsijaku te večeri?

Fonsekin šou je bio od onih što se pamte, jednog dana ću moći da pričam unucima da sam “bio tamo”. Ako je definicija umetnosti da je to ono što izaziva emocije, e toga je tamo bilo u izobilju. Fonseka je svirao malo sam, pa u deutu sa perkusionistom, pa sa celom ritam sekcijom, pa sa tročlanim timom na duvačkim instrumentima, svi su solirali, povremeno su uskakala dva pevača, sve majstori svog instrumenta. Ima nečeg čarobnog u tom kubanskom džezu. Bilo je brze i spore muzike, i glasne i tihe, plesanja, smejanja i plakanja. U jednom trenutku je nakratko publika zagrejala glasne žice refrenom na-na-na iz Hey, Jude, da bi onda četiri hiljade duša, tiho kao u crkvi, otpevalo nekoliko strofa iz Besame mucho, uz suptilnu klavirsku pratnju, joj meraka. To me je podsetilo na saksofononistu sa kojim sam nekoliko puta svirao, koji skuplja razne verzije te pesme, eto vrednog dodatka za tu kolekciju.

Nakon podugačkog raznovrsnog programa i kolektivnog klanjanja zagrljenog benda, publika je stajala i dugo i oduševljeno aplaudirala. Bilo je debelo posle ponoći (u takvim trenucima se ne gleda na sat), i ama baš niko nije krenuo napolje ne bi li izbegao gužvu na parkingu. I tako dobismo jedan pa još jedan pa još jedan bis. Na kraju je maestro izašao sam i odsvirao laganicu za laku noć.

ČOVEK U ELEMENTU

Ima dosta virtuoza na klaviru u svim žanrovima, mnoge sam gledao iz blizine, ali nema ih mnogo koji imaju veliko srce niti su svi tako prirodno cool kao Fonseka. Njemu se posrećilo da je odrastao u takvoj porodici i proveo mladost okružen muzičarima. Zanat je pekao, između ostalog, putujući sa ekipom u svetu poznatom kao Buena Vista Social Club, i on to rado pominje. Inače voli čovek da priča, i na studijskim snimcima i na koncertima, ne da bi ispao duhovit ili pametan kako to biva, nego je jednostavno utisak da želi da podeli svoje misli i osećanja sa drugima. Ponekad, pogotovo uživo, nije to baš ni sasvim razumljivo – njegov karipski naglasak kad govori engleski i francuski (pretpostavljam i španski) bude težak za nenaviknuto uvo. Ali je lepo gledati i slušati čoveka u elementu, i simpatično kako voli da naglasi da su on i ovi oko njega i njihovi nekadašnji učitelji kojih više nema, svi sa Kube.

Ponegde se može pročitati da je Fonseka čedo Kastrovog režima. E pa ako je on produkt kubanskog komunizma, vredelo ga je uvesti pa makar ih Amerikanci izolovali još šezdeset četiri godine. Voli on i da peva, mada mu to ne treba, a i glas mu je nekako minimalistički, ali i iz toga izbija snažna unutrašnja potreba da se muzikom nešto kaže.

Interesantno je i da se, učestvujući prvi put na festivalu u Borovecu, a kao čovek koji se razume u ritmove, Fonseka slučajno “navukao” ne sedmooosminske taktove i slične balkanske fazone i više puta je svirao sa bugarskim orkestrima, to se može i čuti na nekim snimcima. Da li je za Nišvil 2023. bio spremio karipsku varijantu Niške banje tople vode, to ne znam, ali znam da ko je u publici tamo proslavio rođendan nije gubio vreme i nije mu falila torta. Ako me prsti budu još služili kada Fonseka bude imao godina kao ja sada, i ako se u međuvremenu na interkontinentalnoj sceni ne poubijamo, snimiću kubansku varijantu When I’m SixtyFour pa ću mu poslati da se i on obraduje, kao ja onomad. Radost uživanja u muzici treba podeliti svakom prilikom.

Iz istog broja

Intervju: Veljko Stojnić, biciklista

Od somborske ravnice do okršaja na Alpima

Ivan Milenković

Na licu mesta: Kipar

Pogled na beznađe

Todor H. Medić

Baština

Sudbina “švapskih crkava”

Robert Čoban

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu