(Specijalno za "Vreme" iz Pariza)

"Širak se bavi svjetskom politikom, Rafarin vesla, a Sarkozi čeka u zasjedi" – bio je to kratak izvještaj o stanju na francuskom državnom vrhu sve do prije mjesec-dva, dok ministar unutarnjih poslova Sarkozi nije iznenada iskočio iz zasjede na drum – gdje su na snazi njegove pooštrene mjere sigurnosti – Rafarin nastavio veslati, a Širak protokolarno, povodom Nove godine, obišao unutarnju frontu.

"Loran Fabius je nedavno izjavio da na predsjedničku utrku misli dok se brije u kupatilu. Mislite li i vi na predsjedničke izbore?"

"I ne samo dok se brijem!"

PREDSEDNIČKA AMBICIJA: Ova izjava ambicioznog i radoholičarskog 49-godišnjeg ministra unutarnjih poslova Nikolasa Sarkozija, početkom decembra u televizijskoj emisiji "100 minuta da bi se uvjerilo" označila je početak castinga za najvišu funkciju u Petoj republici, iako do isteka drugog Širakova mandata preostaje više od tri godine.

Do sada su takve "skromne" ambicije objavljivali, istina diskretno, samo neki od socijalističkih prvaka: Loran Fabius, Džek Lang, Dominik Štraus-Kan ili Bernard Kušner, mada ova dvojica potonjih svojim čestim pohvalama na račun sadašnje desne vlade pripremaju i rezervnu varijantu, u slučaju da ih socijalistička stranka ostavi na cjedilu, ili, ako ne stranački drugovi, onda sam narod kad bude pozvan na izbore. Osim toga, i usput budi rečeno, zagovornik "humanitarnog rata" ima i varijantu koja se zove consulting, pa je tako ove jeseni "oprao" francusku tvrtku Total od optužbi da je u Burmi koristila prisilni rad, u ekspertizi koja je French doctoru donijela skromnih 25 tisuća eura. "Od nečega se mora živjeti", kaže on. A "Kosovo postalo demokratsko i multietničko, dok se u Iraku puca "dodali bi zli jezici.

No, za razliku od ovog opozicijskog kvarteta, predsjedničku ambiciju ovoga puta objavljuje onaj koji protokolarno zauzima drugo mjesto u vladi, odmah iza premijera Žan-Pjera Rafarina, mada na temelju neobuzdane ambicije, velike popularnosti stečene u borbi protiv nesigurnosti, posebno na drumovima, ali i napadnim medijskim nastupom, sam Sarkozi voli reći da je on zapravo drugi čovjek egzekutive, dakle odmah iza predsjednika.

MEDIJSKA KAMPANjA: Tako, za prošlomjesečnog boravka u Pekingu, kad ga je primio i kineski predsjednik Hu Đintao, Sarkozi je upitao domaćina: "Što znači postati broj jedan nakon deset godina provedenih u ulozi broja dva?" Pitanje svakako bez interesa za bilateralne francusko-kineske odnose, da nije ciljalo, preko glave premijera, na francuskog predsjednika koji upravo ovih dana prima kineskog kolegu. Znajući pak koliko Širak voli japanski sport sumo, lako je pretpostaviti koliki je bio njegov bijes kad je čuo da njegov ministar, u nastupu antiniponizma, tvrdi da sumo nije sport za "inteligentne ljude", a da je sumotori "gojazan, s briljantinom u kosi". Nedostaje još samo napad na predsjedniku omiljeno piće, meksičko pivo "korona", strast za "primitivnim umjetnostima" ili ljubav prema Puškinu (čijeg je Onjegina počeo prevoditi još kao student) pa da objava rata bune potpuna.

Iza svakog od spomenutih napada uslijedio je demanti, što znači da je samo udvostručen broj povoda da se govori o napadaču. A kolika je pak medijska kampanja u prilog ambicioznog ministra pokazuje i nedavni prijedlog jednog socijalističkog zastupnika da se u Francuskoj uvede "Dan bez Sarkozija", poput "Dana bez automobila".

I to nije bilo sve: tjednik Le Point je u decembru proglasio Sarkozija "čovjekom godine", a tjednik "L’Express" u prošlome broju objavljuje dug intervju pod naslovom "Što hoću za Francusku" i na naslovnici fotografiju ministra u predsjedničkoj pozi. Nedostaje samo predsjednička lenta, kao na slikama što vise u državnim uredima. U prošlu pak srijedu, "najbolji evropski prijatelj" američkog predsjednika Džordža Buša, španjolski premijer Hoze Maria Aznar, dodijelio je francuskom ministru najviše španjolsko odličje: Veliki križ Karla III, što je bar pokazalo odakle pušu "hladni vjetrovi" o kojima se nedavno izrazio, drugim povodom, predsjednik Širak.

O toj "ruži vjetrova" treba posebno voditi računa kad se imaju na umu izjave samog Sarkozija o potrebi uvođenja američkog načela komunitarizma, zvanog "afirmative action" ili "pozitivna diskriminacija" – što je u otvorenom proturječju sa stoljetnom francuskom tradicijom – te pritisci kojima je sve više izložen predsjednik Širak od strane "večernjih posjetilaca" Elizejske palače, iz svijeta velikog biznisa i financija, koji ga mole da se izmiri s Vašingtonom, da zacijeli prekoatlantske rane izazvane iračkom krizom. Već su zakazali dan i mjesto "velikoga oprosta": Buš junior i Širak bi, prema tom scenariju, predsjedali, "ruku pod ruku", svečanostima u povodu 60. obljetnice iskrcavanja saveznika u Normandiji, 6. juna 2004.

Treba li spasiti vojnika Širaka?

POSLEDNjI ADUT: Suparnici su do neprepoznatljivosti slični u svojim političkim karijerama, s izuzetkom godina koje ih dijele, 49 spram 72.

I Širak je na svojim počecima, kako podsjeća ovih dana politički teoretičar Marsel Goše, imao "vražju energiju", te se govorilo kako je kao mlad ministar poljoprivrede "poznavao po imenu svaku kravu u Francuskoj". Zatim je pomagao umirućem Pompiduu da ukloni od Širaka starijeg i uglednijeg golista Šabana Delmasa, da bi zatim i predsjedniku Žiscaru d’Estenu izrazio neposlušnost i pomogao dolasku Miterana na vlast. Sarkozi – koga je Širak otkrio u Nici 1975. godine kao osamnaestogodišnjaka, već ga je jednom izdao, bilo je to 1995. godine, kad je stao uz premijera Eduarda Baladira, kad se potonji bio kandidirao protiv svog "tridesetogodišnjeg prijatelja" Širaka. Pune tri i pol godine Širak nije svoga pulena ni imenom spominjao. Ima zato analitičara koji se u objašnjenju kreševa Širac-Sarkozi vraćaju grčkom mitu o Laju i njegovu sinu Edipu.

Udaljavanje iz vlade hiperaktivnog i popularnog (u medijima ) ministra imalo bi negativnog odjeka u javnosti, a u slučaju većeg neuspjeha vladajuće stranke na predstojećim regionalnim izborima (21. i 28. mart) Širak bi vjerojatno bio primoran povjeriti mandat Sarkoziju.

Širak ima jedan adut u rukama, i to je Alen Žipe, čovjek koji mu je ostao uvijek vjeran. Nezgoda je u tome što se predsjedniku vladajućeg UMP, Saveza za narodni pokret, 30. ovoga mjeseca sudi zbog nedozvoljenog financiranja bivše Širakove stranke RPR (Okupljanje za republiku ). Odluka troje sudaca iz pariškog predgrađa Nantere mogla bi tako utjecati na sudbinu Pete republike, jer bi u slučaju presude koja bi značila dvije godine neizbornosti, Žipe napustio, kako je najavio, politički život. U tom slučaju, Sarkozi bi mogao preuzeti i vodstvo UMP, vladajuće stranke, za njena izbornog kongresa idućeg novembra.

Apokaliptični scenarij o kojem zacijelo sadašnji stanar Elizejske palače svakodnevno razmišlja, uzdajući se u onu Čestertonovu kako "ništa tako ne propada kao uspjeh". Uspjeh onih drugih, dakako.