Ima već skoro dvije godine kako nemam televizor. Nije to nikakav statement, demonstrativna kritika lošeg programa niti bilo šta slično, već jednostavno sticaj okolnosti. Ne mislim da nemanje televizora označava neki elitizam. Prije nekoliko decenija, kad je Suzan Zontag voljela da izjavi kako nema televizor, Kamil Palja je u jednoj polemici primijetila da onaj ko nema televizor otvoreno priznaje da ne želi da zna u kakvom svijetu živi. To danas više ne vrijedi. Eventualno, ali samo eventualno, moglo bi da se primijeni na nekoga ko bi rekao da nema internet-konekciju.

Nemam televizor, kažem, i ne nedostaje mi, osim ponekad, kad se zateknem kod kuće u ponedjeljak, u osam i petnaest uveče. Tad bih volio da imam televizor. Tad mi se gleda Cvajta.

Možda ima ljubitelja fudbala koji ne znajući njemački ne znaju ni šta znači Das ist Walter, ali nema, mislim, nijednog ljubitelja fudbala koji ne znajući njemački ne zna da Cvajta označava Drugu njemačku fudbalsku ligu, Bundesligu 2. U njoj igra osamnaest klubova, što će reći da u svakom kolu bude devet mečeva. Osam utakmica odigra se od petka do nedjelje, a posljednja u svakom kolu ponedjeljkom u 20:15.

Nedavno sam na radiju čuo kako je mečeve prvog kola ovogodišnje Cvajte na stadionima gledalo ukupno 228.928 navijača, što je u prosjeku 25.436 po meču. Čini mi se da je spiker kazao da je prosjek Cvajte po meču veći od prosjeka Prve lige Srbije po kolu.

Ako kažeš da voliš da gledaš utakmice engleske Premijerlige, španske Primere ili prve Bundeslige, da uživaš u mečevima Liverpula, Sevilje, Borusije Dortmund (ili Menhengladbah, svejedno), Rome ili Olimpik Marseja, to ne mora da znači da voliš fudbal. Živimo u vremenu u kojem je, kao valjda nikad ranije, i praćenje fudbala postalo pomodarski hobi. Igrači se muvaju sa pjevačicama, glumicama i manekenkama, tabloidi o njima pišu u rubrici "selebritis". I štreberi i sponzoruše uglavnom znaju i šta je "zaustavno vrijeme" i šta je "pasivni ofsajd". O gledanju Lige šampiona, odnosno evropskih i svjetskih prvenstava, u tom kontekstu neću ni da govorim. Tu je teško razlikovati fudbalske fanatike od pacera; i jedni i drugi sve to obavezno prate. Prave fanove sada detektuješ po nekim "tikovima". Oni, recimo, po pravilu prate Cvajtu.

Posljednji meč svakog redovnog kola Cvajte, onaj koji se igra ponedjeljkom u 20:15, nije samo oproštaj od tog konkretnog takmičenja, nego i od evropskog fudbalskog vikenda. Od petka uveče (prva Bundesliga) preko subote popodne (i prva Bundesliga i engleska Premijerliga) i subote uveče (Primera) do nedjelje popodne (Kalčo) do nedjelje uveče (Francuzi i Primera), odgledalo se već nekoliko utakmica. Neko tu uvijek za nekog strastveno navija, neko se na nešto kladio, ulog je uvijek veći od igre. Kad dođe vrijeme za posljednji meč Cvajte, strasti se smire i napokon preostaje samo fudbal.

A u Cvajti se po pravilu igra dobar fudbal. Dobri su klubovi stalni cvajtaši što pokatkad dođu i do prve Bundeslige: Bohum, Kotbus, Kajzerslautern, Paderborn, Karlsrue, Minhen 1860, St. Pauli, Dinamo iz Drezdena, Fortuna iz Dizeldorfa… Dobri se mečevi igraju ponedjeljkom u 20:15, dobri i neizvjesni. Gotovo uvijek u barem jednom timu igra i poneki igrač čije prezime završava sa "ić". Nekad se i po njemu podešava navijanje, ako pak u džepu nema tiketa na kojem se svi prethodni mečevi već pogođeni i sada se čeka samo ovaj. Tada se navija pragmatično.

Nedavno sam s dvojicom znanaca rođenih krajem osamdesetih raspravljao u kafani o mogućnostima renesanse ovdašnjeg klupskog fudbala. Lako smo se složili da je potrebna regionalna liga, slična onoj košarkaškoj, ali me je iznenadila njihova uvjerenost da Prva regionalna (YU) liga nema smisla, ako ne bude i Druge. Nije to projekat koji se tiče samo Beograda, Zagreba, Sarajeva, Maribora, Niša, Rijeke, Tuzle, Novog Sada, Osijeka, Skoplja, Ljubljane, Podgorice, Splita itd.; treba misliti i na Kikindu, Bor, Trebinje (Leotar), Bitolj (Pelister), Banja Luku (Borac), Čačak (opet Borac), Zrenjanin (Proleter), Bugojno (Iskra), Šabac (Mačva) i druge gradove iz kojih su dolazili stabilni drugoligaši. Ovi moji znanci ne pamte SFRJ, ali znaju da sistema nema bez reda i na nivoima ispod najvišeg, u fudbalskom smislu – bez (lokalne) cvajte.

Njemačka je (opet) prvak svijeta u fudbalu i svi pričaju o Bajernu, o Borusiji iz Dortmunda, o famoznom Linekerovom dictumu o 90 minuta, 22 igrača i nužnom pobjedniku. Nije u tome, međutim, tajna njemačkog uspjeha. Nije kafa dobra zbog kajmaka, niti je pivo dobro zbog pjene. Tajna je negdje dolje, negdje ispod. Kad je o fudbalu riječ, tajna je u – Cvajti.