Vreme uživanja

foto: l. tripković

Rodos bez Kolosa

Lorens Darel je tokom boravka na Rodosu napisao da nikada ne žalite za onim što ne znate, tako da je moj odmor na ovom ostrvu donekle protekao u sapatništvu sa daleko starijim i veštijim kolegom. Naravno da mi je prva asocijacija na najveće ostrvo Dodekaneza bila mastadontska statua Kolosa o kojoj sam maštao još kao dečak, negde u vreme kada sam doslovno gutao Roberta Grejvsa i njegove “Grčke mitove”, i otkrivao čudesan svet spletki i nesavršenstava od kojih su satkani drevni heroji, zapanjen onim suviše ljudskim u tim pojavama koje bi trebalo da budu božanske, koje bi trebalo da budu stravično davne i daleke, a bile su tako poznate i bliske. I naravno da sam pozvao Gugla u pomoć jer je dete u meni gajilo sumanutu nadu da se negde na ostrvu mogu videti barem ostaci ovog čuda antičkog sveta ili, ako ništa, da postoji verodostojan dokumenat, zapis ili crtež koji sam prevideo i koji bi mi pomogao da naslutim njegovu grandioznost i možda, u nekom suludom scenariju, da ga pronađem, kao što je Indijana Džons pronalazio sve one stvari koje bi morale biti van domašaja stvarnosti, zauvek pohranjene u zbrkanoj smesi ljudskih sećanja koju nazivamo prošlošću.

Ničega, razume se, od toga na Rodosu više nema iako je reč o prostoru na kome klijaju slojevi istorije, mestu gde su, nalik Beogradu, tolike kulture ostavile svoj trag, pa se pitate da li je zbilja bilo potrebno da se za parče neke zemlje proliva krv kada sve to, ovako skupa, jednom naselju daje neodoljivi šmek.

Nedaleko od roga ostrva, odakle se jasno vide okomite litice južne Turske i predela oko Marmarisa, nalazi se Bašta Reis Murata, kraj u kome je prosejano na stotine gizdavih posmrtnih spomenika, među njima i večno stanište čoveka čije ime bašta nosi, rođenog na ovom ostrvu i jednog od najvećih pomorskih komandanata Otomanskog carstva. Samo par stotina koraka ka unutrašnjosti ostrva stupate pred jednako zadivljujuće litice, skladane ljudskom rukom, podignute u ime Svetog Jovana. Vitezovi ovog reda su vekovima vladali ostrvom, a zidine kojima je opasan stari grad oživljavaju sve ono što je filmska industrija u poslednjih stotinu godina pokušala da dočara preskupim istorijskim spektaklima. Ulaz u starogradsko jezgro oivičen je dvema valjkastim kulama izvanredne plastike, sa statuama zarobljenim u nišama, a njihova visina od petnaestak metara svedoči o snazi i bogatstvu svojih neimara.

Umešnost tesara sa Rodosa ne treba da čudi budući da su ti ljudi morali biti odgajani na zanatskim tradicijama uspostavljenim još za vreme Agesandera, Atenodorosa i Polidorusa, čuvenog trojca kojem se pripisuje izrada statue Laokoon i sinovi, verovatno najlepšeg skulptorskog rada helenskog baroka. Reč je o potresnoj sceni u kojoj, ako je verovati Vergiliju, sinove Posejdonovog sveštenika Laokoona dave zmije pošto je pokušao da upozori sugrađane na podvalu Grka, koji su pred vratima Troje ostavili konja. Original se nalazi u Vatikanu, a na Rodosu, u palati Velikog majstora viteškog reda, koju su revnosno obnovili italijanski fašisti u vreme dok su gospodarili ostrvom, možete videti spretno načinjenu kopiju.

Danas je Rodos prilično asfaltiran, a njegovi stanovnici su život podredili turizmu do te mere da mi nije bilo druge nego da primetim kako bi, da nema prekrasne obale, zdanja podignuta uz put bez problema mogla da se nađu duž magistrale koja prolazi kroz Krnjaču. Trebaće vam vremena da nađete tavernu koja ne blešti, čiji zidovi nisu tapacirani fotografijama hrane iz menija, ali taj poduhvat će vredeti svaku paru jer je riba izvrsna. Ako se kojim slučajem odlučite za bar, pomirite se sa tim da će vas zapljusnuti svetlost ogromnih plazma televizora sa prenosima fudbalskih utakmica Moldea ili nekog drugog skandinavskog tima. To je, pogađate, posledica toga što je ostrvo više od pola veka omiljena destinacija naroda sa severa Evrope, pa u jezgru “novog” grada možete pazariti krpice većine vodećih modnih brendova. Taj prostor od nekoliko hiljada kvadratnih metara čini da se podsetim kako su beogradski tržni centri, koji po rečima naših vlastodržaca čine generator napretka, ipak samo nesrećno skarabudženi provincijalni hangari.

Što se klime tiče, kao da je usud umešao prste, pa se Rodos, sem sudara kultura, odlikuje i time što leži na mestu na kome se spajaju Egejsko i Sredozemno more. Vetar neprestano duva i stvara idealnu klimu koja čini da se, što bi rekao Darel, “ne bi moglo pronaći prijatnije mesto za kupovinu letnjikovca”. Cene nekretnina su neznatno veće nego u Mirijevu, i to je zbilja mizerna razlika budući da sam u autobusu koji vozi do aerodroma svedočio tome da putnici čitav put psuju vozača, Grka od sedamdesetak godina, jer tobože sporo vozi i prete da će mu se najebati majke ako na vreme ne stignu u red za checkin. Iz Rodosa, na kome se tek razbuktavao plamen, u atmosferi iz Šijanovog filma, nekako smo uspeli da sletimo u Beograd pod orkanom, a ja već danima mislim o tome da smo na ovoj planeti jedini suvišni mi, ljudi.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu