Vreme uživanja

foto: igor jerković

Šanker Novog talasa

Beše to onomad, na polugodišnjici godišnjice tridesetogodišnjice Novog talasa, od milošte vala, kad su svi viđeniji akteri okupljeni oko ovog fenomena, kao i oni koji se tako osećaju, odgovorili na jedan od mnogobrojnih poziva kulturne intuicije, od milošte institicuje, kako bi se još jedan ovakav sabor održao. Prema zvaničnoj statistici, Srbija je država sa najvećim brojem godišnjica Novog talasa i autora biografija mnogih koji su na talasu jahali po glavi stanovnika, te su i na ovom saboru razni promoteri žitija članova raznih bendova, naročito onih kojih više nema da to opovrgnu, sa sobom poneli primerke novih ekskluzivnih detalja iz života i karijera pomenutih, naravno, veoma bitnih za pravilno tumačenje ovog kulturnog nasleđa. U meni je prisustvo ovih knjiga oduvek stvaralo izvesnu neprijatnost, iako bi takva misao na ovakvom mestu u najmanju ruku bila protumačena kao jeres, dovoljna da me nasred Doma omladine nataknu na tupi ražanj prosvetljenosti, okreću kao umetnički performans i diskredituju moje krike kao diskografiju jednog primitivnog malograđanskog bogohulnika. Veoma sličnu neprijatnost osećam i kad mi neko napomene da piše pesme.

Svoje izveštaje o gradskoj sceni i dešavanjima pisao sam volonterski za izmišljeni NVO portal i, podrazumeva se, lagao. Zauzvrat su mi povremeno davali propusnice za koncerte, i još bitnije, bonove za piće i društvo prve klase gradske alternative u kojoj sam i ja crpio građu za svoj prvi roman, nadajući se da će moja perspektiva zaista ponuditi nešto originalno, baš kao i svi mladi naivni pisci. Morao sam da odradim pet književnih večeri, za jedan backstage. To je krvav posao, čak i za pijanduru koja veruje kako prezire lošu književnost. Potapšan po ramenu, popio sam par piva i uputio se preko reke do kluba u kome je trebalo da se održi svirka jednog od lokalnih krem kultnih alternativnih bogapitaj kakvih bendova, kao i mnogih, nastalog iz mešovitog braka muzičke kozmetike, blagoslova par autohtonih autoritativnih metuzalema, čija imena tvrdoglavo dugo traju kao da Turci vladaju ostacima rokenrola na Balkanu, i pretencioznošću potkrepljenog dubokog roditeljskog džepa, čije je mecenstvo zagazilo u isto tako duboke tridesete, kako ovde obično i biva sa bejbisitingom uspešnih bendova, književnika, producenata i raznih drugih ćerki i sinova. Muka muku mije.

Poslednji element u dobro proverenoj formuli utabane slave urbanog rokenrol mistika je, naravno, publika. U slučaju moje generacije, plus-minus pet-šest godina, ovo je tabor čiji je ukus pažljivo definisan modelima sa sredovečnog MTV-a, poput zauvek mladog lepog dugokosog rokenrol Tarzana gitariste koji tečno zbori anglosaksonski, ne mari za inflaciju, ne brinu ga bolesni roditelji, žena i deca, stan, kredit, posao, stečaj, večito se zabavlja, tek povremeno brine da li je ugrožena vrsta majmuna poput mene izumrla, i leluja kroz život između dva nikad napukla pramena svoje isfenirane kosice. Slična je priča i sa Tarzanovom lepšom polovinom, koja je u idealnom slučaju nezainteresovana propala čirlidersica za kojom se nekad okretala cela "jebem li ga koja" gimnazija, dobro poznaje padeže, voli Pearl Jam i južno voće. U klubu punom papaja vapaja ovih zauvek zakasnelih pubertetlija u ranim kasnim tridesetim, sa pokojim zalutalim narkomanom, sedeo sam za šankom i šurio tekile, trudeći se da ne poginem uz elokventno zapomaganje pevača na temu usirenih ljubavi i ratova na atraktivno odsvirane Wash & go rifove. Valjaće se i ovo kroz koju godinu na akcijama u Tržnom centru za časne korporacijske individualce.

Šaka sa čašicom mi se sve manje kočila od kibernetičkog tremora, koji me uglavnom zaposeda u trenucima nepodnošljive nelagode pre apokaliptičnog umora, koji mi se otkrio u ranim tridesetim, u trenucima blaženog polupijanstva koje je na ovakvom mestu uvek nepogrešiv antibiotik protiv paničnog napada Pančevačkog mosta ili samoubistva iz nehata. Spremio sam još jedan hvalospev pun domorodački namunjenih napeva, razmišljajući sve vreme sa strahopoštovanjem o onim bivšim pankerima i pankerima funkcionerima, koji su do malopre sa kolektivom urinirali po svom liku i delu, koje sam duboko poštovao. Naposletku, nije ni ovo tako loše, ipak je bolje nego da ti pritisak skače zajedno sa detetom od četiri banke, koje mrče uz dokolicom sklepan ritam i mašta o smislu života, u sobi oblepljenoj posterima o balkanskim snovima ukoričenim bromazepamom.

Pomirih se da žuč pomodarstva u ovom gradu tiho nagriza sve dečačke iluzije jednog sujevernog malograđanina do suše žednog sagovornika, i šuknuh u sebe još jednu tekilu, ali ovaj put bez soli i limuna, baš kako i dolikuje jednom elitisti.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu