Početak novinarstva u socijalističkoj Jugoslaviji

VELIKANI JEDNOG VREMENA: Dobrica Ćosić, Mladen Oljača i Branko Ćopić

Bilo jednom u Jugoslaviji

Moj šef u listu “Omladina” Branko Bogunović je rekao da će me “staviti” u kulturnu rubriku i zvao Mladena Oljaču, koji je bio samo pet godina stariji od mene, ali prvoborac. Hteo je da piše romane, u novine su ga “strpali”, kako on reče, da bi imao od čega da živi. Mrzeo je urednički posao, da čita tuđe rukopise i odmah, a da se čestito nismo ni upoznali, predložio da ja budem urednik kulturne rubrike umesto njega. Bogunović se nasmejao i složio. Postao sam, dakle, tek što sam stigao, sa 22 godine i objavljenih nekoliko pesama, urednik kulturne rubrike saveznih novina

Šef agitpropa Srbije, drug Gedža, smatrao je da treba da radim u redakciji “Omladine”. Nisam tada obraćao pažnju na to da se drug Gedža građanski zvao Dobrica Ćosić; pa i za Tita smo znali da se zove Josip Broz, ali je prosto bio Tito. Niko tada ni slutio nije šta će drug Gedža sve postati: nagrađeni i slavljeni književnik, disident, predsednik Jugoslavije, otac nacije. Za mene je on tada bio Agitprop, znači upravljač sudbinom, na pamet mi nije padalo da se bunim.

Vrativši se tek 3. septembra 1945. iz Nemačke posle “boravka” u Aušvicu, Buhenvaldu i njegovim komandosima, završio sam Srednju tehničku školu u Novom Sadu, zaposlio se kao nastavnik u Beogradu i Čačku, radio kao činovnik u Savezu književnika Jugoslavije, objavio nekoliko pesama i članaka u organu Narodne omladine “Mladom borcu”. U redakciju lista “Omladina”, koji je izlazio tri puta nedeljno, došao sam 3. marta 1951. Novine koje su zvanično izlazile po nečijem nalogu zvali smo organima, pa je tako “Omladina” bila organ Narodne omladine Jugoslavije. Naravno da tada nisam shvatao koliko je taj naš jezik zapravo bio komičan.

U odnosu na povremeno objavljivanje tekstova u organu Srbije “Mladi borac”, stalno zaposlenje u organu Federacije smatrao sam unapređenjem. Imao sam 22 godine.

Nisam bio naročito uzbuđen. U vreme kada sam u rodnom Zrenjaninu krenuo u školu, sretao sam se sa kolporterima koji su uzvikivali: “Politika! Vreme! Naplo!”

“Vreme” je tada zastupalo poglede i politiku vlade radikala Milana Stojadinovića, zatim i Dragiše Cvetkovića, “Naplo” – na srpskom dnevnik – bio je najveći dnevni list na mađarskom jeziku, a “Politika” je i tada i ranije i kasnije, sve do Miloševićevog preuzimanja svega i svačega, bila Politika, sinonim za novine. Moj otac je bio pretplaćen na sva tri lista. Ja bi ih se dokopao posle njega i pažljivo čitao sportske stranice. Kao zrelog, pa matorog čoveka, sport me, ako izuzmem Novaka Đokovića, nikada nije zanimao, ali već sa sedam, osam godina isecao sam članke, opremao ih novim naslovima i slikama, lepio sve na listove hartije – dakle prelamao – uređivao svoj list u jednom primerku za školske drugove koje je to zanimalo. Ja mislim da ako neko još kao dete ne počne da se igra nekog posla – doktora, trgovca, ne zaigra balet, ne počne da glumi – neće kasnije daleko dogurati ako odabere baš taj posao.

Kad se rat završio, u Jugoslaviji nije bilo nezaposlenosti, neko je u glavi hobotnice, u CeKa ili možda u Kafkinom Zamku odlučivao o svačijoj karijeri, sudbini, sreći ili nesreći. Nisam tada još znao da za ponekog rade telefoni, da očevi suodlučuju gde će i šta će njihova čeda da rade.

UREDNIK SAVEZNOG ORGANA SA 22 GODINE

BILA JEDNOM JEDNA KNJIŽARA: Ugao Resavske i Kralja Milanafoto: a. anđić

Redakcija “Omladine” nalazila se na drugom spratu zgrade na uglu ulica Generala Ždanova (Resavska) i Titove (Kralja Milana). U prizemlju velika knjižara “Nopoka” (Novo pokolenje), koja je nastavila tradiciju predratnog, levo orijentisang “Nolita”, koji su bili osnovali braća Pavle i Oto Bihalji. Pavla su Nemci odmah ubili, Oto je preživeo u ratnom zarobljeništvu, nisu otkrili ko je pošto je koristio pseudonime kao Peter Törte ili Pierre Merin. U oslobođenom Beogradu dodao je Merin svom prezimenu. Posle izvesnog vremena, izdavačkom preduzeću se vraća staro dobro ime, ali će još kao “Novo pokolenje” 1950. štampati moje pesme “Živeću uvek prolećem”. Sada se na mestu te knjižare nalazi jedna skupa radnja sa muškom modom, sasvim u duhu branitelja ćirilice koji posao zovu бизнис.

Obično se pominje da je posle oslobođenja kao dnevni list prva počela da izlazi “Borba”, organ Komunističke partije, i to 15. novembra 1944. Nije istina. Vladislav Ribnikar, potomak osnivačke porodice Ribnikarevih, posle oslobođenja Beograda odmah je našao nekoliko starih štamparskih radnika i petnaestak novinara, pa je prvi broj “Poltike” u oslobođenom Beogradu bio na ulicama već 28. oktobra. To nije smelo da uđe u zvaničnu posleratnu istoriju.

Pucajući od mladalačke drskosti, popeo sam se dva sprata – lift, naravno, nije radio – i predstavio se sekretarici “Omladine” Vidi koja je, kako se ispostavilo, bila supruga Dragog Starca, velikog tenora Beogradske opere.

Beograd je početkom pedesetih godina prošlog veka bio veoma mlad, bolje rečeno, podmladio se posle rata. Svi smo se poznavali i družili – slikari, arhitekte, trgovci, kompozitori, glumci, novinari, udbaši… Naravno da je postojalo i staro “građansko”, novogovorom “buržujsko” društvo, međutim, iako sam po svom “klasnom poreklu” pripadao njima, nisam ga poznavao.

Vida me je odvela u “kabinet” glavnog urednika, zapravo jednu sobu tog malog stana, dok je redakcija bila smeštena u dva petosbna stana levo i desno od nje. U drugoj sobi je Bogunović stanovao sa ženom i dve kćerke.

Voleo sam tog čoveka od koga sam naučio mnogo toga o životu. Bio je strog, retko se smejao, imao je pravo da kažnjava za greške oduzimanjem trećine plate, ali i da novčano nagrađuje, i koristio je to pravo ne ustručavajući se. Niko se nije bunio, svi su ga smatrali pravednim.

Bogunović se proslavio kada je kao dopisnik Tanjuga iz Pekinga prvi javio da je smenjen predsednik Li Šao Či, što su preuzele sve agencije sveta koje nisu imale pristup kineskim izvorima. Tada je bio poznat na svim meridijanima. Poticao je iz siromašne bosanske porodice iz kakvih su pre Drugog svetskog rata bistri dečaci imali samo dve mogućnosti: ili da idu u vojsku ili da uče za popove. Branko se upisao na pravoslavnu teološku školu i odmah u njoj osnovao ćeliju SKOJ-a, posle je i ostale učenike odveo u partizane. Partija mu je kasnije predložila da se zamonaši ne bi li od njega napravila patrijarha. Nije pristao. Postavili su ga za glavnog urednika lista “Omladina”. Ni to nije hteo da prihvati, branio se da nema pojma o novinarstvu, ali su mu rekli da ni ministri nemaju pojma o svojim resorima, pa “da ćemo svi učiti usput”. Socijalistička Jugoslavija je te 1952. bila stara tek sedam godina, taman kao da je krenula u školu, ali je prošla odličnu “predškolsku nastavu” – partizanski rat. Bila je toliko mlada da je logično bilo da njen maršal i predsednik star pedeset i neku godinu ima nadimak “Stari”.

Moj novi šef je rekao da će me “staviti” u kulturnu rubriku i zvao Mladena Oljaču koji je bio samo pet godina stariji od mene, ali prvoborac. Hteo je da piše romane, u novine su ga “strpali”, kako on reče, da bi imao od čega da živi. Mrzeo je urednički posao, da čita tuđe rukopise i odmah, a da se čestito nismo ni upoznali, predložio da ja preuzmem mesto urednika kulturne rubrike umesto njega. Bogunović se nasmejao i složio. Postao sam, dakle, tek što sam stigao, sa 22 godine, urednik kulturne rubrike jednog saveznog organa, novina od saveznog značaja.

JERETIČKO VREME

Ne sećam se svih kolega. Bitan uticaj na mene imala je Ivanka Bunuševac. Danas ništa o njoj ne mogu da pronađem. Sećam se da se starala o mnogo mlađem bratu jer im roditelji nisu bili živi, a on će postat slavni slikar i multimedijalni umetnik. Divio sam se najlepšoj ženi redakcije Fahriji Jovanović, njen muž, Radivoje Jovanović Bradonja, bio je jedini jugoslovenski general koji je uz posebnu Titovu dozvolu nosio veliku bradu. Brade u ono naše vreme nisu baš bile poželjne, uglavnom su ih nosili samo pravoslavni sveštenici.

Oljača mi je jednom predložio da se popnemo na četvrti sprat. Pritisnuo je zvono i čim su se vrata odškrinula, brzo je stavio nogu da mu ih stanar ne bi zalupio pred nosom. Tako smo upali u dvosobni stan Branka Ćopića.

“Vadi to piće!”, zahtevao je Oljača. Ćopić je nevoljko otvorio kredenc sa bocama viskija, konjaka, likera – tada velike retkosti – i rekao doslovno: “Može, ali samo da znate da ćete biti prvi koji će ovde piti, a da neće biti pojebani!”

Jeretička priča

Ćopić je avgusta 1950. objavio u “Književnim novinama” satiričnu Jeretičku priču. Govorkalo se se da će ga zbog toga uhapsiti i da je na tome naročito insistirao lično Milovan Đilas. Osudila ga je i ćelija KPJ Saveza književnika na kojoj sam hteo da uzmem reč, ali me je Vasko Popa šutnuo u cevanicu da se ne bih javno usprotivio partijskoj kazni ili isključenju Ćopića i nastradao. Koji dan posle Tito je održao govor u Zagrebu i kratko se osvrnuo na Jeretičku priču, oštro je osudio i dodao: “Ali mi naravno jednog Branka Ćopića nećemo hapsiti”.

Slučajno sutradan sretnem Branka na ulici i pitam ga:

“Šta kažeš na maršalov govor?”

“Ja sam sada najbezbedniji čovek u zemlji!”

“Kako to misliš?”

“Pa kome drugom je Tito obećao da ga neće uhapsiti?”

Đilas, koji je najviše grmeo protiv Ćopića, završio je pet godina kasnije u zatvoru, takođe zbog pisanja. Kada su u listu “Borba” počeli da izlaze Đilasovi članci u kojima je kritikovao jugoslovenski politički sistem, a javnost oslušnula pitajući se da li se menja stroga partijska linija, Oljača je napisao članak u kome je hvalio te ideje. Predsednik Centralnog veća Narodne omladine Milijan Neoričić pozvao je tada nas nekolicinu i opomenuo rastežući na svoj užički način:

“Ja bih vas posavetovao da malo popričekate!”

“Što? Je l’ znaš nešto?”

“Ništa ja ne znam, samo kažem da malo popričekate”.

Tada smo se Mladen i ja setili “slučaja Ćopić” i konstatovali kako je nemoguće da će Partija odbaciti Đilasa ili ga čak uhapsiti. Pogrešili smo.

Branko Ćopić je posle dobio stan od 150 kvadratnih metara u istoj zgradi, u njemu je sa ženom živeo do svoje jezive smrti.

Kako smo se izborili za pravo žena na abortus.

“Omladina” je ponekad uspevala da svojim tekstovima pokrene zapostavljene ili nepoželjne teme kakva je bio abortus.

Posleratna Jugoslavija je automatski bila preuzela zakone kraljevine koji su se ticali pobačaja – bio je striktno zabranjen. Ginekolozi su kao i pre rata tajno, za dobre pare, obavljali kiretažu onim pacijentkinjama koje su to sebi mogle da priušte, dakle, devojkama iz “dobrih, građanskih kuća”.

Siromašne, uglavnom u grad tek pristigle devojke sa sela, abortus su jeftno radile kod raznih šarlatana, što je neretko imalo smrtni ishod. Ja sam kao sin ginekologa “porodično” bio upućen u problematiku, poznavao sam instrumente za pobačaj kirete i forceps klešta, kao što deca stolara znaju šta su testera i čekić.

Mi smo, pišući o konkretnim nesrećama devojaka, o ponekoj strašnoj smrti zbog sepse, uspeli da izdejstvujemo da se zakon promeni i uvede mogućnost prekida trudnoće na osnovu “socijalne indikacije” na račun zdravstvenog osiguranja. Još i danas mislim da je to bila krupna pobeda: državni i partisjki vrh je poslušao sugestiju jednog omladinskog lista. Pa neka svako sam iz toga izvuče zaključak kakav hoće.

ŽIVOT JE RITAM, RITAM JE DŽEZ

Druga vruća tema sa kojom smo se sreli i rešavali je odnosila se na “ideološki” stav prema džezu. Na takozvanim “drugarskim večerima” organizovale su se “igranke”, ali se posle partizanskog kola i koračnica svirao samo tango, eventualno “engliš vals”.

Dušan Vidak je među prvima u Beogradu i Srbiji oformio džez orkestar i od 1948. godine počeo javno da svira. Govorio je: “Život je ritam, ritam je džez!” U Čika Ljubinoj ulici se nalazila menza radnika spoljne i unutrašnje trgovine. Lepa, nekako zasvođena sala. Orkestar Duška Vidaka zvanično je bio sekcija kulturno-umetničkog društva “Polet”. Ljubitelji igranki su to mesto zvali “hram igre”.

Igrao se odavno zaboravljeni “troking”, koji su kod nas zbog pokreta celim telom nazvali i “treskavac”. Dolazilo je do ekscesa jer su namrgođeni skojevci dolazili da makazicama i noževima seku po partijskim merilima isuviše uske nogavice muških pantalona, pa onako usput i preterano šarene kravate. Danas je neshvatljivo da je ideološki problem ranih pedesetih godina bila i širina pantalona: “ispravno” je bilo imati široke, nesužene nogavice, a “prozapadno” uske. Čak je i Tito dva puta kritikovao džez jer “ne odgovara našem karakteru”, ali njegovo gunđanje, verujte mi, nije bilo sveto pismo.

U takvoj atmosferi Duško Savković kritikuje “zapadni, prljavi ples”, da su se “kod dela naše omladine… počele da ukorenjuju ili su se već ukorenile neke navike i shvatanja tuđa našoj omladini…” Baš Duško Savković, koji će se kasnije proslaviti kao hrabar čovek na rubu dozvoljenog. Naš urednik Saša Marković naleteo je na jednu Vidakovu igranku i oštro pisao protiv njega. Ko poznaje kasnije delovanje Savkovića i Markovića verovatno će se čuditi što su upravo oni po pitanju džeza bili “na liniji”.

Duško Vidak je došao da se žali. Ja sam počeo pohvalno da pišem o njemu i o džezu sa “dobro obrazloženom ideološkom argumentacijom” da je džez “muzika potlačenih Crnaca u Americi” te da ga već i zbog toga valja podržati.

U svojoj pozamašnoj, većim delom dobro prostudiranoj knjizi Beograd između istoka i zapada 19481985 Predrag J. Marković o meni piše: “Jedino je u ‘Omladini’ Ivan Ivanji napao domaće džezere za diletantizam i slab muzički nivo. Odmah mu je odgovoreno u prvom broju novopokrenutog lista Udruženja džez muzičara”.

Pomešao je žabe i babe. Ponesen nekim svojim uspesima, počeo sam, mlad i nadobudan, da pišem svašta, godinu dana posle naše akcije u listu “Omladina” kritikovao sam jedan koncert Vojislava Bubiše Simića koji mi je oštro odgovorio i, naravno, bio u pravu. Davno sam to prijateljski raspravio sa Markovićem.

NAPRED U NOVE RADNE POBEDE

Voleo sam da pišem, ali o novinarstvu kao zanatu tada nisam znao ništa. Urednik sportske rubrike “Omladine” bio je, na primer, golman Crvene zvezde i jugoslovenske reprezentacije Ljuba Lovrić. Zaista jesmo učili u hodu. Škola za novinare još nije bilo.

Starih, to jest predratnih, iskusnih novinara bilo je malo. Neki su poginuli, neki umrli prirodnom smrću, neki se obrukali pišući za okupacione medije. A mi smo svi bili mladi, osećali se pobednicima samim tim što smo ostali živi. Partijska parola je glasila “Napred u nove radne pobede!”

Iz rukopisa sa radnim naslovomBilo jednom u Jugoslaviji

Iz istog broja

Politički događaji koji su obeležili 2022. u Srbiji

Godina loše beskonačnosti

Nedim Sejdinović

Intervju: Srđan Gojković Gile, Električni orgazam

Pohlepa je sve ubila

Dragan Ambrozić

Intervju, nadbiskup Stanislav Hočevar

Jevanđelje je uvek radikalno

Jelena Jorgačević

Intervju: Đakon SPC Branislav Rajković

Pamtim žrtve i zaboravljam zlo

Jelena Jorgačević

Izbor urednice fotografije “Vremena”

Slike godine 2022.

Marija Janković

Intervju: Srđan Điđa Karanović, filmski reditelj

Kamičak u našem nesavršenom životu

Sonja Ćirić

Intervju: Zoran Velimanović, slikar

Gladno oko u prezasićenom svetu

Andrej Ivanji

Pogledi

Proleteri svih identiteta, ujedinite se

Vanesa Vasić-Janeković

Lični stav

Zakon protiv građana

Vladica Ilić

Portret savremenika: Lionel Mesi

Kucanje na vrata raja

Petar Popović

Analiza jedne javne nabavke

Podela “sportske opreme” i odlivanje novca iz budžeta

r. marković

Sportska 2022. godina

Džoker, Nole i odbojkašice

Željko Bodrožić

Ličnost godine

Nikola Kovačević

R. V

Rat u Ukrajini

Olako obećana brzina

Aleksandar Radić

Rusi po treći put u Novom Sadu

Gorki čaj grofice Vere

Robert Čoban

Kosmos, godina 2022.

Spektakl u svemiru

Dr Saša Marković

Iz ateljea

Hoću da mi bude lepo

Nađa Ivanji Švab

Putopis

Šta sve možeš u Beču dok ne padneš s nogu

Lidija Marinkov Pavlović

Istorija

Na staklenom putu

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu