Termoelektrana “Kolubara”

fotografije: marija janković

Borba za goli opstanak

Grupa građana iz mesta Veliki Crljeni vodi pravnu borbu protiv termoelektrane “Kolubara”. Sa jedne strane je njihova borba za opstanak, a sa druge čađ, prašina, pepelište, otpadne vode, samozapaljivi ugalj i teški metali, koji su nusprodukt rada ovog postrojenja. Država već decenijama za njih nema razumevanja

U sklopu najvećeg srpskog energetskog giganta poznatog kao TENT, odnosno Termoelektrana “Nikola Tesla”, posluje i “Kolubara”, koja je ujedno i najstarija među aktivnim u cjelokupnom sistemu Elektroprivrede Srbije. Puštena u rad davne 1956. godine, bila je ponos ubrzane industrijalizacije u socijalizmu, ali i najveći energetski objekat u zemlji. Godine su prolazile, kapaciteti su se povećavali, pa je od prvobitna 64 MW termoelektrana 1971. godine pojačana na 270 MW, koliko i danas ima. Ona se, sama po sebi, nije mnogo promjenila, i dalje neodoljivo podsjeća na period kada je izgrađena. Samo su prozori popucali.

Nalazi se u Velikim Crljenima – mjestu sa oko 4.300 stanovnika, koje pripada beogradskoj opštini Lazarevac iako su od samog centra glavnog grada udaljeni više od 40 kilometara. Termoelektrana je, suprotno svoj logici zdravog razuma, napravljena u samom centru mjesta, te je sa svih strana okružena kućama žitelja. Parametar od nekoliko stotina metara, koliko bi ovakvo postrojenje trebalo minimalno biti udaljeno od prvih kuća, ovdje ne važi.

Institut za javno zdravlje “Dr Milan Jovanović Batut” izradio je 2020. godine studiju “Unapređenja upravljanja kontaminiranim lokalitetima u Srbiji”. Prema njihovim nalazima, koji su u javnost dos­pjeli tek godinu dana kasnije, postoji više crnih tačaka u Srbiji, odnosno lokaliteta gdje privredni subjekti kao zagađivači dovode u pitanje zdravlje ljudi koji žive u okolini. TE “Kolubara”, kao i okolni kopovi iz kojih se dopremaju kamioni i vagoni uglja za proizvodnju električne energije, prepoznati su kao uzroci devastacije životne sredine u Velikim Crljenima i drugim, manjim selima koja su rudnici uglja progutali.

ŽIVOT NA STO METARA OD ELEKTRANE

MARATONSKA BORBA ZA ZDRAV ŽIVOT: Veliki Crljeni

Odmah pored elektrane, sa strane prema Stepojevcu, živi Svetlana Jovanović sa porodicom. Oni su u prvom redu kuća do postrojenja, vazdušnom linijom nema ni stotinu metara. Ograda elektrane naslanja se na njihovu njivu, a neki dalekovodi su čak i na njihovoj zemlji.

Uredno pokošena trava i ručno rađene saksije sa cvijećem odaju utisak da se nalaze negdje drugde, daleko od pošasti koju stvara TE “Kolubara”. Međutim, kada se bolje pogleda zemlja, kada se zagrebe ispod saksija, vidi se dubok sloj crne, ugljene prašine. Svetlana pristaje da razgovara, ona se, kaže, ne plaši, svakako je među onima koji vode sudski postupak protiv elektrane. Uz kafu objašnjava sa kojim se problemima sve suočavaju. “Previše ima prašine, šljake, suše se voćke, usevi”… Kaže da su posjekli trešnje u dvorištu, svakako “ne mogu da ih jedu”, jer je sve “zagađeno”. Ne seju više ni baštu. “Astmatičara ima puno”, dodaje da je i sama bolesna, dok pokazuje na kuće preko puta mostića gdje, kaže, “četvoro, petoro ljudi ima karcinom ili je preminulo od njega”.

Priča da je situacija ista kao i ranije iako, navodno, imaju filtere. Dim iz elektrane, kako objašnjava, uvijek nanosi preko njene kuće ka Stepojevcu. Kad naiđu nanosi prašine, “veš ne možeš da sušiš napolju” jer “ako je beo, unećeš ga crnog”. Vodi nas i do pomoćnog objekta, gdje se penjemo na tavan. Prašine ima toliko, da se, kaže, “više ne isplati ni čistiti”.

Sjeveroistočno od njene kuće nalazi se pepelište. “Sad kao imaju i neke kasete tamo gde je pepelište”, ali “kad dune vetar, to je katastrofa, ne može da se prođe”.

ŽIVOT U SENCI TERMOCENTRALE: Kukuruzište…

Kroz njihovu njivu prolazi kanal sa otpadnim vodama iz termoelektrane. Osim kiselina, ulja i raznih drugih štetnih materija, tuda se, kaže sagovornica, ispuštaju i fekalije iz elektrane. Kanal je prokopan kada je i fabrika napravljena, a izvorno je prekriven betonskim pločama, koje do danas nisu promjenjene. Zub vremena ih je dokrajčio. Neke su ispucale, pa mora da se vodi računa da se ne upadne u kanal, dok ih na nekim mjestima uopšte ni nema. Kanal se uliva u nešto što je teško definisati – da li je riječica ili samo veći kanal koji služi kao odvod.

Osjeća se čudan miris, a i golim okom se vidi da je sve što raste uz njega potpuno uništeno. Kukuruz je crn i zakržljao. Kažu da ga odavno već daju samo kokoškama, a i to zato što nemaju šta drugo da im daju. Na zidu kuće, nekih metar i sedamdeset od zemlje, pokazuje liniju pucanja. Dotle je, kaže, tokom poplava 2014. godine stigla voda upravo iz tog kanala. Sve što se ispušta iz termoelektrane, završilo im je na vratima.

S vremena na vrijeme, turbine termoelektrane ispuštaju nesnosnu buku. Svetlana Jovanović objašnjava da je to toliko jako da dvoje ljudi koji sjede na pola metra jedno od drugoga ne mogu razgovarati. Na pitanje koliko to traje, odgovara da zna biti “po pola sata”, pa prestane pet minuta, “i onda opet”. Za djecu je to, kaže, posebno strašno.

Dodaje da ne želi da joj sin ostane ovdje da živi jer, kako kaže, “odgajati decu ovde je strašno”.

ZA ZDRAVIJE SUTRA

…i Svetlana Jovanović ispred porodične kuće

Grupa građana iz Velikih Crljena udružila se zarad zajedničke borbe protiv termoelektrane i osnovala udruženje “Za zdravije sutra”. Njihov predsjednik Radisav Jovanović jedan je od starosjedilaca ovog mjesta. U razgovoru za “Vreme” žali se na slične probleme kao i prethodna sagovornica. Takođe živi u blizini termoelektrane. Kaže da ima voćnjak, ali da od plodova isključivo pravi rakiju jer ništa “ne može da se jede”. Uzorke zemljišta su, objašnjava, nosili na ispitivanje, a rezultati su bili katastrofalni – koncentracija nikla, olova, cinka i drugih teških metala je “po tri-četiri puta veća od gornje granice”, razočarano dodaje sagovornik. “Rade nam kanalizaciju, kao da ćemo da živimo ovde 300 godina, a većina ljudi je umrla od kancera”, ljutito kaže. “Bunari su zagađeni, voda nije ni za pranje”, objašnjava Jovanović. “Mi smo nemoćni”, dodaje, “oni koji su plaćeni da rade u termoelektrani se sami truju, a mi koji ne radimo najviše smo ugroženi – nismo plaćeni, a trujemo se”, kaže sagovornik. “Ovde nema jedan odsto ljudi da je doživeo neku duboku starost”.

Radisav Jovanović pominje i okolna sela koja su iseljena zbog proširivanja kopova, poput Velikog Borka, Cvetovca, Kalenića, djelimično Zeoka, kao i Vreoca. Dobar dio ovog posljednjeg sela iseljen je uz protivljenje mještana, ne samo zbog samog iseljenja, već i načina na koji se to radi. Tada se procjenjivalo da će proširenje površinskog kopa “D”, koji se naslanjao na Vreoce, otvoriti novih 55 miliona tona lignita. Danas, na sajtu EPS-a stoji da se ugalj u rudarskom basenu “Kolubara” trenutno eksploatiše na četiri površinska kopa: polje “B/C”, polje “E”, “Tamnava-Zapadno polje” i polje “G”. Polja “D”, zbog kog je iseljeno selo Vreoci, uopšte ni nema. Izgleda da je procjena omašila, da uglja nije ni bilo.

GRAĐANI PROTIV TERMOELEKTRANE

Nastavak borbe za svoje postojanje petnaest članova udruženja “Za zdravije sutra” odlučilo je da vodi pravnim putem. Prošle godine su podnijeli četiri tužbe protiv Elektroprivrede Srbije i TE “Kolubara”. Advokat Luka Đorđević iz advokatske kancelarije koja ih zastupa kaže za “Vreme” da nijedan od četiri postupka “nije prošao fazu pripremnog ročišta”.

Đorđević objašnjava da zahtev za nadoknadu štete “nije centralni deo postupka”, te da je fokus na “prestanku kršenja ljudskih prava” i “uklanjanju izvora opasnosti”. Problem je što po srpskom pravnom sistemu nije moguće tražiti iseljenje, već to može isključivo uraditi investitor, u ovom slučaju EPS i TE “Kolubara”, u postupku eksproprijacije, ako im je ta zemlja potrebna za proširenje kopova. Pošto se tužioci nalaze u neposrednoj blizi termoelektrane, to se neće desiti. Međutim, ovaj advokat pojašnjava da su oni u tužbi stavili “fakultativno ovlašćenje”, da će se tuženi osloboditi jednog dijela tužbe “ako ih iseli”.

Pozivajući se na praksu Suda za ljudska prava u Strazburu, ali i Ustav Srbije koji građanima garantuje pravo na zdravu životnu sredinu, na zdravlje, kao i uklanjanje izvora opasnosti, oni traže “zatvaranje TE ‘Kolubara’”, na šta se Srbija već ranije i obavezala. Međutim, Đorđević smatra da to “nije realno u ovakvom sistemu”. Zato, kako kaže, termoelektrana mora preći na najbolju raspoloživu tehnologiju, koristiti filtere, ali i zaštititi deponije i otvorene depoe uglja. Ovi posljednji, koji se nalaze između elektrane i centra Velikih Crljena, konstantno se “samozapaljuju”, što, kako tvrdi advokat, ispušta ogromne količine zagađenja u vazduh, dok “EPS prikriva te informacije”.

Termoelektrana “Kolubara”, objašnjava sagovornik, “nema građevinsku, ni upotrebnu dozvolu”, kao ni dozvole za “upravljanje otpadom i za ispuštanje otpadnih voda”. Ona je, zaključuje Đorđević, “nelegalan objekat”. Viši sud u Beogradu se u sva četiri postupka proglasio nenadležnim, te se tri predmeta sada vode pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu, a jedan pred istim u Lazarevcu. Problem je, kaže advokat tužilaca, što se može desiti da se sudi deset godina, a da se “po žalbi presuda obori, jer sud nije bio nadležan”.

ŠTA JE TRULO UKOLUBARI

Nekoliko dana prije objavljivanja ovog teksta, tačnije 20. novembra, mjerna stanice Agencije za zašitu životne sredine (SEPA-e) izmjerila je u Velikim Crljenima katastrofalne rezultate po pitanju suspendovanih PM10 i PM2,5 čestica. Oko devet sati ujutro, broj prvih je iznosio 711, a drugih 864. Granična vrijednost je 50, odnosno 25. To je ujedno i najveći pik u poslednjih mjesec dana.

Doktor hemijskih nauka i naučni savjetnik Laboratorije za fiziku životne sredine Instituta za fiziku u Beogradu dr Mira Aničić Urošević objašnjava za “Vreme” da je jedan od problema što termoelektrane u našoj zemlji sagorevaju uglavnom lignit, niskokalorični ugalj sa velikim udelom nečistoća, koji prilikom sagorjevanja “emituje dosta dima”, a na kraju procesa ostavlja i “veliku količinu pepela”.

Sagovornica kaže da su brojni nusprodukti nepotpunog sagorijevanja niskokaloričnog uglja lignita, misleći pre svega na “čađ, suspendovane čestice, okside sumpora i azota, policiklične aromatične ugljovodonike, toksične metale, kao i radioaktivne elemente”. Dodaje da većina navedenih zagađujućih supstanci ima kancerogeno, mutageno ili teratogeno dejstvo na ljudski organizam. Da bi se zagađenje smanjilo, potrebna su “velika ulaganja i sredstava”. Dr Mira Aničić Urošević kaže da nema saznanja koliko se strategije prečišćavanja primenjuju u našem termoenergetskom sektoru, ali dodaje, da “opravdano sumnja kako nisu na visokom nivou”. Skepticizmu u prilog idu i zvanična mjerenja koncentracije suspendovanih čestica i toksičnih elemenata u Velikim Crljenima, Lazarevcu i Obrenovcu, koja često premašuju dozvoljene vrednosti, svakako češće nego na stanicama koje su van zone neposrednog uticaja termoelektrane. Rješavanje problema bi se, kaže sagovornica, moglo započeti “većim ulaganjima u prečišćavanje nusprodukata sagorevanja uglja”, ali i u proces pripreme sirovog goriva (lignita) za sagorevanje, te kasnijom rekultivacijom i remedijacijom jalovišta i pepelišta.

Čađ, crna prašina, pepelište, samozapaljivi ugalj u otvorenim depoima, povećano prisustvo teških metala, kao i razni drugi otrovni gasovi koji napuštaju dimnjake TE “Kolubara”, samo su dio nesreće mještana Velikih Crljena. Pored nesnosne buke od turbina koju moraju da trpe, njihovo zemljište je devastirano, vode su zagađene, a normalan život uskraćen.

Svratili smo i do termoelektrane. Na glavnoj kapiji, koju čuva naoružano obezbjeđenje, pokazujemo novinarske legitimacije i tražimo da razgovaramo sa osobom zaduženom za komunikacije ili medije. Recepcionerka nas čudno posmatra, dodajući da takva ne postoji. Čovjek srednjih godina, koji djeluje kao da je “šef” obezbjeđenja, vidjevši da se dotična zbunila, umješao se u razgovor i prijatnim tonom rekao da ne vjeruje da će iko htjeti da razgovara, ali da će telefonirati nekom od menadžera. Nakon nekoliko minuta se vratio, slegnuo ramenima i citirao: “Prenesi naređenje: nemamo osobu koja može da razgovara sa njima”.

Iz istog broja

Intervju: Veran Matić, direktor Fonda B92

Postali smo institucionalizovane mete

Jovana Gligorijević

Intervju: Nikola Kovačević, pravnik

Bezbednosne politike i ljudska prava nisu kontradiktorni

Momir Turudić

Lični stav

Prekršaj ili krivično delo

Vladimir Živankić

Tribina: Inovacije u medijima

Utakmica bez fer i poštenih pravila

R. V

Dosije “Vremena”: Luka Bojović

Povratak otpisanog

Jelena Zorić

Udžbenici biologije za osnovce

Povratak cenzure na mala vrata

Ivica Dobrić

Intervju: profesor Alpar Lošonc, dopisni član SANU

Jedino je istina preostala protiv moći

Jelena Jorgačević

Zagađenje bukom na Zapadnom Balkanu

Buka, potcenjeni neprijatelj

Alem Bajramović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu