Konstanta glasi: izuzev prelaznih kadrovskih rješenja, svaki načelnik/direktor Državne bezbjednosti/BIA iz crno-crvene koalicije (radikali/naprednjaci i socijalisti) ima blisku vezu sa narkoticima.

Za vrijeme Slobodana Miloševića, u sefu Komercijalne banke Jovica Stanišić je uskladištio oko 640 kilograma čistog heroina (navodno kao dokaz za eventualna suđenja), a njegov nasljednik Radomir Marković je preko Jedinice za specijalne operacije imao direktnu liniju sa zemunskim klanom. Danas, u doba Aleksandra Vučića, američko ministarstvo financija uvelo je 11. jula sankcije Aleksandru Vulinu zbog širenja “malignih uticaja Rusije”, korupcije, muljanja u trgovini oružjem i – posebno podvučeno – šverca narkotika. Nešto ranije istog dana, javnost je saznala iz svjedočenja inspektora Dušana Mitića da su on i kolege iz Četvrtog odjeljenja beogradske policije namjeravale uhapsiti prethodnog direktora BIA Bratislava Gašića, pod sumnjom da je duboko upleten u slučaj “Jovanjica”, najveću plantažu marihune u ovom dijelu svijeta.

TEHNIČARI I KREATORI

Tokom Miloševićevog vakta ratova i sankcija, “državni poslovi” sa narkoticima činili su vrh ledenog brijega nepočinstava. Pitanje zato glasi: zašto sada – u Vučićevom “zlatnom dobu” – pljušte optužbe da je režim do grla umješan u poslove sa drogama? Zbog čega im i to treba?

“Zbog kontrole nad podzemljem”, odgovara iskusni poznavalac službi. “Šverc narkotika ne možete sprečiti, već samo kanalisati i ograničavati. Međutim, ovaj režim je stvorio takvu ‘elitu’ da se mora u sve ‘ugraditi’, pa i u drogu. Ta neće valjda da gledaju kako milioni odlaze niz ulicu, a oni na državnoj plati.”

Ako ćemo pošteno, svoje narko faze imala je i CIA. U Indokini ili Nikaragvi, na primjer, omogućavala je svojim favoritima da švercom heroina i kokaina financiraju vlastite vojske i nabavljaju oružje. Nešto slično dešavalo se i u Avganistanu – službe američkih saveznika iz Evrope sklapale su prećutne sporazume o nenapadanju sa talibanima, što je podrazumijevalo i njihovu slobodnu proizvodnju heroina. Zar nije onda licemjerno da se Vulin nađe na meti Amerikanaca?

“Sve te aktivnosti CIA i drugih službi imaju ‘tehnički karakter’ i nikad nisu bazirane u matičnoj državi”, nastavlja isti sugovornik. “To znači da se delovima nižih struktura i, pogotovo, najamnicima, naredi da na ‘crno’ reše probleme ili uspostave saradnju u okviru određenih operacija. Kako – šefovi službi neće da znaju, ali – siguran sam – i te kako naslućuju. I tu, bez ikakve sumnje, ima korupcije, kriminala, raznog zastranjivanja, svačega… Međutim, kod nas je situacija drugačija. Činjenica da ‘Jovanjica 2’ (suđenje zaštitnicima Predraga Koluvije iz MUP-a i službi) nikako da počne uverava me da iza čitavog tog skandala i ko zna iza čega sve još, stoje kreatori državne politike. A Vulin je i te kako jedan od njih.”

Da su američke sankcije Vulinu ogroman politički skandal, potvrđuje i Ivica Dačić. “Ovo nije privatna stvar, nego odluka uperena protiv visokog državnog funkcionera”, kaže ministar vanjskih poslova izražavajući pri tom skepsu da će iz Amerike ikada stići bilo kakvi dokazi protiv Vulina.

Dačić ništa više i ne može reći, takav mu je posao. Međutim, problem je u nečemu drugom. A to je da su ga 2009. kao ministra unutrašnjih poslova domaće službe zajedno sa američkim držale u potpunom neznanju prilikom akcije “Balkanski ratnik” kada je razbijen narko klan Darka Šarića. Razloga je više. Nešto ranije, Dačić je snimljen u društvu sa pripadnikom ove kriminalne grupe Rodoljubom Radulovićem zvanim Miša Banana. O čemu su razgovarali nije poznato – postoji tajni video-snimak, ali bez tona. Elem, Miši Banani policija nikad nije ušla u trag, niti je rasvijetljena veza ljudi iz Dačićevog kabineta sa Šarićevim suradnicima.

Zbog svega ovoga, Ivica Dačić ni izdaleka nije podesna osoba za traženje dokaza od Amerikanaca o Vulinu. Ali to nije jedini razlog.

VULIN – JEDNA KARIJERA

Uloga i status u vlasti sadašnjeg direktora BIA postaje znatno jasnija kad se pogledaju fotografije iz ranih dana Srpske napredne stranke: Toma Nikolić i Vučić na mitinzima dijele binu sa Veljom Ilićem, Milankom ili Dragomirom Karićem, te – Vulinom. Mada izgleda beznačajno i smiješno, on je najvažniji naprednjački koalicioni partner. Naime, kao nekadašnji najmilitantniji član JUL-a, Vučiću i Nikoliću, još vlažnim od proevropskog kreča, služio je za nagovještaj biračkom tijelu da nije sve onako kako na površini izgleda. Točnije – da nisu raskrstili sa “ružnom prošlošću” i da će svim političkim tekovinama Petog oktobra brzo odzvoniti. Pomalo zbunjeni političkim zaokretom Vučića i Nikolića, dobar dio naprednjačkih glasača upravo je baš to želio čuti.
U narednoj deceniji i po, teško je naći pandana Vulinu u šovinističkim, ratno-huškačkim, antidemokratskim, antievropskim i antizapadnim izjavama. Ma koliko u tom ekstremizmu bilo ludila, postoji i sistem – to jest, legitimiziranje mračnog Miloševićeg nasljeđa. A pošto svako u odnosu na Vulina djeluje razumno, ponavljanjem njegovih ispada na umiveniji i suvisliji način, revizija i rehabilitacija “novije nacionalne istorije” postale su prihvaćene kao jedan od stupova naprednjačkog autoritarno-populističkog režima.

Vučić je Vulina koristio i za slanje poruka regionu, Evropskoj uniji i Americi. Zavisno od reakcija i onoga što želi postići, mogao je da se postavlja kao mirotvorac, ali i da dodatno produbljuje krize. Konačno, više nego itko, Vulin je kreirao Vučićev kult ličnosti. U žestokoj konkurenciji poltrona i spin doktora, on je jasno shvatio što zapravo njegov šef točno želi i prvi ga započeo titulirati sa “vrhovni komandante”. Kada se ovo spoji sa funkcijama predsjednika države i partije, Vučić postaje nalik Putinu, ali i nekadašnjim liderima jednopartijskih zemalja.

Vulin nije samo Raspućin na dvoru predsjednika Srbije, koji mu pogađa raspoloženja i govori prave riječi u pravo vrijeme. Na funkciji ministra obrane pretvorio je Vojsku Srbije u propagandnu igračku režima tretirajući ovaj uređeni sistem kao paravojnu formaciju. Ma koliko javnosti bilo smiješno njegovo paradiranje u “vulinovkama” ili služenje petnaestodnevnog vojnog roka u petoj deceniji života, oficirskom koru je time stavio do znanja da profesionalnu autonomiju može slobodno odložiti u sošku. Jedino što će se računati za napredovanje postala je politička podobnost.

Nakon razlaza Vučića i Nebojše Stefanovića, Vulin je kao čovjek od posebnog povjerenja šefa države detaširan u policiju. Glavni zadatak mu je bio čišćenje MUP-a od ljudi svog prethodnika. Naime, Stefanoviću nije oprošteno hapšenje Predraga Koluvije, odnosno, slučajevi “Jovanjica” 1 i 2. U toj čistki Vulin je imao dva pravca djelovanja: prvi je progon Slobodana Milenkovića i pripadnika Četvrtog odjeljenja beogradske policije zbog hapšenja Predraga Koluvije i, drugi – stvaranje dimne zavjese u javnosti kreiranjem afera poput prisluškivanja i atentata na Vučića. Uglavnom, poslije Vulina je od MUP-a Srbije ostao pepeo. Banda Veljka Belivuka uhapšena je zahvaljujući profesionalizmu policajaca i podacima FBI, nipošto zaslugama ministra.

Tajna Vulinovog konstantnog penjanja na ljestvici moći po svoj prilici leži u apsolutnoj lojalnosti Vučiću i bezobzirnom izvršavanju svakog njegovog naloga. Tu mu je posebno pogodovalo i to što ga zahvaljujući bizarnom ponašanju i ispadima, niko nije uzimao za ozbiljno. No, Aleksandar Vulin uskoro će se svima slatko nasmijati u brk.

AMERI, RUSI I VULIN

Prvi čovjek BIA oduvijek je “rusovao”. Koliko u tome nije znao za granice, svjedoče i poluozbiljne spekulacije u političkoj čaršiji da je, u stvari, “američki čovjek”. Ipak, baš zbog tog “rusovanja”, javnost je spremno prihvatila navode da je na funkciji ministra obrane sklopio u Moskvi dogovor o suradnji u borbi protiv “obojenih revolucija” sa Nikolajem Patruševim, sekretarom Savjeta za nacionalnu bezbjednost Rusije. Sve u svemu, ruski aktivista Vladimir Kara- Murza kasnije je optužio Vulina da je MUP Srbije špijunirao ruske opozicionare na sastanku u Beogradu i prikupljene materijale predao službama u Moskvi. Inače, Kara-Murza je osuđen na 25 godina zatvora zbog izdaje i drugih optužbi povezanih sa kritikom rata u Ukrajini.

Uslijed podrške Putinu i njegovom ratu u Ukrajini, ali i konstantnih napada na – kako sada i Vučić voli reći – kolektivni zapad, Amerika i Evropska unija su i prije Vulinovog imenovanja za direktora BIA izrazile negodovanje zbog tog kadrovskog rješenja. Isti stav je dijelio čak i značajan dio ljudi bliskih vlastima. U čemu je stvar?

“Ministar obrane i policije obavljaju veoma važne funkcije, ali nemaju takav operativni značaj poput prvog čovjeka tajne službe”, kaže sugovornik sa početka teksta. “Naizgled neobuzdani i nestabilni direktor na čelu BIA svakog mora zabrinuti.”

Vjerojatno je i Vučić bio svjestan stranog ali i domaćeg odijuma spram Vulina, pa je neko vrijeme oklijevao sa imenovanjem. Međutim, pretendent na fotelju u Kraljice Ane bb nije sjedio skrštenih ruku: ponavljao je kao navijen da njegovom šefu ambasade ne određuju politiku i da on – jedini u Evropi – vodi zemlju potpuno imun na pritiske i uvjetovanja iz inostranstva.

Da li je na ovaj način poručivao Vučiću da će, ako ga preskoči, ispasti slabić koji otvara kišobran kad u Vašingtonu pada kiša? Nipošto. Sasvim raspućinovski, Vulin je znao što radi i što njegov šef želi čuti. Tako je i dočekao svoj trenutak: frustriran, nervozan i bijesan zbog Kosova, Vučić je “kolektivni zapad” prozvao zbog baljezganja i laganja, te postavio Vulina na čelo BIA. Ako je na taj način predsjednik Srbije izrazio svoj suverenizam, izgleda da ga nisu dobro shvatili. Američki ambasador u Beogradu Kristofer Hil vrlo brzo je saopćio da Vašington neće imati nikakvog posla sa novim direktorom BIA.

Vučić je u pravu kada kaže da je Vulin stradao zato što on sjedi na dvije stolice i odbija da Rusiji uvede embargo. Zapravo, američke sankcije direktoru BIA jesu poruka i to upućena predsjedniku Srbije lično. Ona kaže da se Vašington ne mora zaustaviti samo kod Vulina. Jer, Rusija jeste veoma važan dio, ali samo dio priče.

RIJALITI, DROGA I BATA GAŠIĆ

Od proglašavanja šefa službe za narko dilera teško da postoji gora diskvalifikacija za neku državu. Naime, postavlja se pitanje kakvi su njen predsjednik, vlada, policija, pravosuđe… Zašto im najveća svjetska sila na ovaj način sasipa u lice što misli o njima? Ili, ako već postoje optužbe za umiješanost u kriminal i korupciju, zbog čega problem nije rješavan diplomatskim kanalima u tišini? Izjava američkog ambasadora u Beogradu da će SAD nastaviti suradnju sa drugim institucijama Srbije ne može sakriti bruku. Slučaj

Vulin teško je poniženje zemlje, njenih vlasti, ali i građana.

Prosto, direktor BIA izgleda kao nacrtan za američke optužbe. On je, praktično, simbol cjelokupne razobručenosti i devijacija naprednjačkog sistema. U tom kontekstu, Amerikancima ne treba DEA, CIA, transkripti sa aplikacije “Skaj” iz FBI i slični izvori informacija. Dovoljno im je samo da malo pažljivije prate situaciju u Srbiji.

Svašta mogu vidjeti. Na primjer, dugogodišnje muljanje sa “Krušikom” i drugim firmama iz namjenske industrije zarad ličnog bogaćenja vrhuške na vlasti. Pa zalijeganje čitavog režima iza Koluvije kao da im je iz oka ispao (Vulin mu je i rotkvice okopavao). Zatim – veze državnih funkcionera sa bandom Veljka Belivuka o čemu je – apostrofirajući Vučića – pisao “Njujork tajms”. I uopće, čitav niz korupcionaških afera režima koje sustižu jedna drugu bez ikakvog političkog, a kamoli sudskog epiloga. U njih svakako spada i čuvena tetka iz Kanade direktora BIA.

Naravno, navedeno i još mnogo toga nije moguće knjižiti samo na račun Vulina. Ali on je uvijek bio u blizini ili u samom centru svega što se dešava, svake sljedeće godine moćniji i jači nego prethodne. Također, direktor BIA dio je i vladajuće rijaliti kulture gdje uz bahaćenje i naprasno bogaćenje, u paketu idu i narkotici. Upravo zbog ukazivanja da je Vučićev kum Nikola Petrović skrivio saobraćajni udes pod uticajem alkohola i kokaina, hapšena je i pritvarana policajka Katarina Petrović iz Valjeva.

Na tom terenu, korisnike društvenih mreža odavno uveseljava snimak policijskog psa dresiranog za otkrivanje narkotika kako laje na Vulina, ali i brojni drugi koji svjedoče o njegovom bizarnom ponašanju uključujući iste takve izjave. Ovdje valja spomenuti i da je svojevremeno rekao u kameru kako je služio vojsku da bi se, neposredno prije nego što će postati ministar obrane, ispostavilo da je infantilno lagao.

Američke optužbe nisu Sveto pismo, što bi rekao Mile Dodik. Vašington je intervenciju u Iraku pravdao tvrdnjama da režim u Bagdadu raspolaže oružjem za masovno uništenje. To nije bila istina, što su mnogi i tada znali. Ali presudilo je potpuno odsustvo kredibiliteta Sadama Huseina.

Naravno, Irak 2003. i Srbija 2023. ne mogu se ni na kakav način usporediti. Ali u vezi sa sankcijma, Vulinu ostaje otvoreno pitanje vjerodostojnosti vlasti u Srbiji. Već je bilo riječi o Dačiću, a i što reći o ministru unutrašnjih poslova Bati Gašiću, čije su hapšenje tražili upravo pripadnici MUP-a na čijem se čelu nalazi?

Pokojni kolega Dejan Anastasijević davno je primijetio da onaj tko se ozbiljno petlja sa drogama, mora očekivati i ozbiljne probleme.

KAD JE TEŠKO – MLADIĆ

U svojoj obrani od američkih optužbi, Vulin istura Ratka Mladića. Konkretno: kada su dvije studentice srpske nacionalnosti u Sarajevu dopale pod udar bosanskih vlasti zbog veličanja čovjeka osuđenog za genocid i zločine protiv čovječnosti, direktor BIA im je brzopotezno obezbjedio nastavak studiranja u Beogradu, smještaj u studentskom domu i stipendiju. Eto recepta za buduće akademske građane – samo slavite haške osuđenike, Vulin će se pobrinuti za ostalo.

Ovo nipošto nije prva svinjarija direktora BIA vezana za Mladića, Veselina Šljivančanina i ostalu klijentelu Haškog tribunala. Interesantno je ipak da im je stao uz rame tek kada je u bivšoj Jugoslaviji zamuklo oružje. Dok su ratovi trajali, a on bio u najboljim godinama, Vulinu nije na pamet palo da puškom brani srpstvo. Tad se zaluđivao Džonijem Štulićem, stripom “Alan Ford” i Ernestom Če Gevarom.

Vulin još nije dao izjavu o sankcijama iz Vašingtona, ali jeste njegov Pokret socijalista. U pitanju je, kažu, nastavak “zločinačke NATO agresije”, “puča od Petog oktobra”, “kriminalne podrške tzv. nezavisnosti Kosova”, čemu se kao “napadu na Srbiju i njene institucije” raduju “balisti, tajkunske partije i mediji, ustaše, mudžahedini i raznorazni EU politički šljam”.
Na prvi pogled, ovaj vokabular nagovještava da će se Vulin boriti protiv američkog imperijalizma do posljednjeg metka poput Čea u Boliviji. Međutim, saopćenje Pokreta socijalista može predstavljati i izlaznu strategiju režima. Eto, Amerikanci pakuju direktoru BIA zbog njegovog antiglobalizma, patriotizma, srpskog i ruskog svijeta, a on se, eto, povlači da ne bi pravio dodatni belaj Srbiji i njenom predsjedniku. Narod, država i posebno Vučić uvijek mogu računati na njega i tako dalje, u istom pravcu. Ukoliko dâ neočekivanu ostavku, niko za Vulina ne treba brinuti – na dvoru predsjednika Srbije za njega će vazda biti i mjesta i posla, forma se mijenja, sadržaj ostaje.

Ali što ako Vulinova “antimperijalistička” obrana postane dio zvanične politike? U tom slučaju, Vučićev režim lako može doživjeti da s njim u Evropi i regionu surađuje samo onaj tko mora, pa će nivo agresije i nasilja u zemlji dodatno porasti. Za radikale/naprednjake i socijaliste to nije ništa novo – naprotiv.

Biće da se zato izreka “neće valjda” toliko koristi u Srbiji.