Godinu dana je proteklo otkako je presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Zorice Jovanović protiv Srbije, majke nestale bebe, postala konačna. Upravo toliko vremena je taj sud dao vlastima Srbije da poduzmu sve potrebne mjere za uspostavljanje mehanizama kojima bi se svim roditeljima koji sumnjaju da su njihova djeca oteta i data nekome na usvajanje, dali odgovori na pitanje što se zaista s djecom dogodilo. Sud je preporučio i da se zbog toga donese poseban zakon, kao i da se Zorici Jovanović (ali i roditeljima ostale djece) isplati deset hiljada eura nematerijalne štete zbog pretrpljenih patnji, te troškovi postupka.

Tek pošto je taj rok prošao, oglasili su se nadležni s porukom koja se može definirati: bit će, a kad će, ne znamo, pa se čeka da se ministarstva (zdravlja i pravde) pokrenu, kao i ostali da obave ono što im je sudski naloženo. Niti godinu od presude nije nadležnima taj problem bio nimalo važan: o tome svjedoči i činjenica da je, baš kako je međunarodni sud naložio, grupa profesora i pravnika (prof. dr Vesna Rakić Vodinelić, Danilo Ćurčić, prof. dr Vladimir Vodinelić i prof. dr Saša Gajin) izradila Nacrt zakona, koji već mjesecima skuplja prašinu u nekoj ladici (porodice upravo skupljaju potpise za peticiju da taj prijedlog uđe u zakonodavnu proceduru).

Ništa nije donio niti angažman zaštitnika građana Saše Jankovića (koji se tim pitanjem, među rijetkima, godinama bavi), kao što nikakve rezultate nije donio niti rad Anketnog odbora Skupštine Srbije prije desetak godina; taj je odbor još 2006. godine zaključio da su u radu zdravstvenih ustanova, matičnih službi i nadležnih ministarstava postojali ozbiljni propusti koji su opravdano izazvali sumnju roditelja u istinitost saopćenih im činjenica da su im djeca preminula nakon porođaja, odnosno da su mrtvorođena. Odbor je predložio i neke mjere, potom je osnovana Radna grupa, koja je uglavnom sve te mjere odbila kao nepotrebne, i onu da se formira specijalizirana jedinica MUP-a za istragu slučajeva, i da se uspostavi nadležnost specijalnog suda i tužilaštva za borbu protiv organiziranog kriminala, i da se otkloni institut zastarjelosti krivičnog gonjenja izmjenom odgovarajućih zakona…

JOVANOVIĆ PROTIV SRBIJE: Onda se godinama nije događalo ništa, sve do prestavke Zorice Jovanović Međunarodnom sudu za ljudska prava: ona je 28. oktobra 1983. godine u Kliničkom centru u Ćupriji rodila zdravog dječaka i sa njim imala redovan kontakt do 30. oktobra te godine, kad joj je liječnik najavio da će sutradan ona i sin biti otpušteni kući. Slijedećega dana ujutro dežurni liječnik joj je saopćio da je "njena beba umrla". Ona je odmah potrčala hodnikom prema dječjoj sobi, ali je fizički spriječena da uđe, čak joj je medicinska sestra pokušala dati injekciju sa sedativima. U šoku je napustila porodilište, da bi joj kasnije rečeno da će se obdukcija novorođenčeta obaviti u Beogradu, te da zbog toga tijelo nije predato porodici.

Godinama kasnije, kad je priča o nestalim bebama stigla u javnost, Zorica Jovanović je od Kliničkog centra u Ćupriji tražila dokumente o smrti njene bebe, te od bolnice dobila informaciju da je njen sin umro 31. oktobra 1983. godine u 7.15 sati (45 minuta nakon što je ona stvarno obaviještena o njegovoj smrti), da je uzrok smrti nepoznat, te da drugih podataka nema, jer je arhiva bila poplavljena i mnogi dokumenti uništeni. No, rođenje njenog sina, kako ju je obavijestila općinska uprava, upisano je u matične knjige – smrt nije! – a nadležni javni tužilac je bez obzira na to odbacio krivičnu prijavu protiv medicinskog osoblja porodilišta.

O razmjerima problema, kako je to nedavno iznijela Verica Cekić u "Večernjim novostima", punomoćnica 83 porodice koje traže nestalu djecu, govore podaci. Od 1956. godine do danas oko tri hiljade porodica još traga za djecom koja su, kako oni tvrde, najprije proglašavana mrtvom, a potom s novom dokumentacijom davana na usvajanje. "Radilo se na isti način: nekoliko dana po rođenju zdrave bebe roditeljima je saopštavano da je novorođenče preminulo, a da nijedan drugi podatak nisu mogli da dobiju. To je primetio i sud u Strazburu, koji je naveo da majkama nije bilo dozvoljeno da vide telo bebe, da uzrok smrti nikada nije ustanovljen, kao i da nije nikada zvanično ubeleženo da je dete preminulo", rekla je ona.

Indikativan je i podatak kojega su ovoga maja na konferenciji za novinare iznijeli nevladina organizacija ASTRA i Beogradski roditelji nestalih beba: čak 62 posto poziva na Evropski broj za nestalu djecu (116.000) koje su uputili građani Srbije odnosi se na problem nestalih beba, dok se u drugim evropskim zemljama između 80 i 90 posto građana javlja zbog djece koja su pobjegla od kuće. "To su pozivi koje upućuju majke koje su porađali isti lekari, roditelji kojima nije bilo dozvoljeno da sahrane svoje dete, koji su od JKP Pogrebno dobili zvaničan dokument koji potvrđuje da njihove bebe nisu sahranjene…", rekla je tada Elena Krsmanović iz ASTRE, dok Beogradska grupa roditelja nestale dece, koja predstavlja roditelje širom Srbije, tvrdi da postoji osnovana sumnja da je, pod izgovorom da je dijete mrtvorođeno, 6000 porodica rastavljeno od svojih beba.

RODITELJSKA PITANJA: Ta grupa roditelja se prije desetak dana obratila javnosti saopćenjem, u kojem kaže da niti godinu dana nakon presude u slučaju Zorice Jovanović državni organi nisu, ne samo ustanovili točan broj roditelja koji traže istinu o svojoj djeci nestaloj iz porodilišta već se nisu potrudili da donesu poseban zakon uz pomoć kojega bi se moglo napokon doći do istine. I ne samo to, kažu oni, nadležni uporno i žestoko brane ono što je neobranjivo: "Došlo je vreme da istina izađe na videlo ma koliko se oni trudili da je sakriju i minimiziraju. Zarad javnosti postavićemo pitanja na koja svi nemamo odgovore, osim državnih organa", kažu i pitaju: "Zašto je formirana Radna grupa pri Ministarstvu zdravlja, a ne nezavisno telo kako stoji u presudi, zašto je za implementaciju presude Međunarodnog suda pravde određeno Ministarstvo zdravlja, a ne Ministarstvo pravde, zašto se čekalo punih šest meseci da se formira Radna grupa i da li su poznati rezultati rada Radne grupe, ako ih uopšte ima, zašto Radna grupa i pored više pisanih obraćanja odbija sastanak i saradnju sa predstavnicima roditelja, zašto Narodna skupština Republike Srbije odbija da preuzme svoj deo odgovornosti za ovaj problem i ne želi da primi predstavnike roditelja, zašto premijer i Vlada Srbije ne žele ili neće da prime roditelje i posle više desetina obraćanja, da li premijer ima obavezu da se oglasi po ovom pitanju i time pomogne u borbi protiv organizovanog kriminala, da li u Vladi Srbije sede ljudi koji kriju dopise od premijera, da li država ima ozbiljnu nameru da ovo pitanje reši jednom za svagda ili ćemo aferu nestalih beba ponovo rešavati pred Međunarodnim sudom, ko je odgovoran za ovoliko velike propuste što državni organi nisu ispunili naloge za izvršenje presude Međunarodnog suda pravde, zašto državni organi ne prihvataju pomoć Beogradske grupe roditelja koja im je uradila Predlog zakona i isti dostavila na više adresa, hoće li republičko tužilaštvo reagovati po službenoj dužnosti (što je uzgred i u obavezi) na novinske zapise da strani državljani pronalaze svoje biološke roditelje u Srbiji odakle su prodati i time konačno otvoriti Pandorinu kutiju?"

Sad treba vidjeti da li će, nakon proteka roka kojega im je zadao Evropski sud, vlasti napokon poduzeti sve odgovarajuće mjere (pa i zakon kojim bi propisali mehanizam koji će osigurati individualnu satisfakciju svim roditeljima čiji je položaj isti ili dovoljno sličan položaju Zorice Jovanović), i dati odgovor o sudbini svakog djeteta. Neki od roditelja su, inače, već odbacili mogućnost da umjesto odgovora od države dobiju tek novčanu naknadu.

Sve je, uostalom, u svojoj analizi presude "Jovanović protiv Srbije" (peščanik.net) rekla profesorica Rakić Vodinelić: "Šta je ovde zapravo satisfakcija, pitanje je na koje pravo, ma kako sofisticirano bilo, jednostavno nema odgovor. Da li je satisfakcija saznati da je dete živo i da ga je odgajio neko drugi? Šta za to (danas odraslo) dete znači saznanje da mu je prirodni roditelj neko drugi? Kakva je država koja je u stanju da desetinama godina ne odgovara na pitanja o navodnoj, sumnjivoj smrti beba – sve to u mirnodopskim uslovima, bez teških elementarnih nepogoda? Imam odgovor samo na poslednje pitanje: to je zločinačka država."