Intervju, nadbiskup Stanislav Hočevar

foto: tanja valič / tanjug

Jevanđelje je uvek radikalno

“Biti predan tradiciji znači da svoj život svestrano razvijam, prihvatam iz svoje zajednice ono što je autentično, a ne ono što treba da prihvatam jer tako mora. Pogledajte, danas je deo našeg načina života – zagađen vazduh. Da li ću ja sutra, jer sam tradicionalista, čuvati taj nečisti vazduh? Ako je moja zemlja ugrožena zbog nezrelosti ekološke svesti, da li treba da to negujem ili upravo suprotno? Ovo se odnosi naravno i na druge aspekte”

Posle 22 godine nadbiskup Stanislav Hočevar odlazi sa čela Beogradske nadbiskupije. Za to vreme učinio je mnogo toga dobrog. Prvenstveno, uspeo je da katoličku crkvu u Srbiji mnogi počnu da gledaju kao deo društva. Zato veliki broj ljudi, kada govore o njemu i njegovim porukama – pravoslavni, pripadnici drugih verskih zajednica ili ateisti – kažu “naš nadbiskup”.

Nadbiskup Hočevar strpljivo je gradio dobre odnose iako to nije bilo jednostavno. Iza sebe ostavlja mnoštvo projekata i humanitarnih aktivnosti, susreta i razgovora, prijateljstava i saradnje. Otuda njegova veza sa Srbijom ne može da se pokida. Na pitanje kuda ga put sada vodi, kaže da ima dosta poziva kako iz Slovenije, tako i iz drugih zemalja, ali da je potrebno da se nekoliko dana odmori, te da proceni gde će najautentičnije moći da nastavi svoje poslanje.

U knjizi Predeli verovanja (2018) piše: “Došao sam u Beograd da svedočim da je Bog na strani svakog čoveka; da svedočim da Bog zna da broji samo do jedan; da je svako od nas izuzetan original i da se ne može sabirati ili upoređivati sa drugim originalom. Došao sam u Beograd s jasnom svešću da nemam nikakvih prava da sabirem ili žanjem, nego da smem samo da sejem.” I u tome je uspeo.

Međutim, početkom 2000. nadbiskupovi rođaci i prijatelji plašili su se što odlazi u Srbiju.

STANISLAV HOČEVAR: Vodio sam se time da što je istorijski trenutak teži, treba imati veće poverenje u Gospoda. Sećam se da dok sam dolazio, auto-put je bio prazan, svuda su mogli da se vide znaci rata. I upravo sam zato za svoje geslo odabrao “Služite Gospodu u radosti”. Kako sam i ranije naglašavao, nisam došao da brojim svoje uspehe, već da pokažem Božiju dobrotu svim ljudima, da budem što skriveniji kako bi Bog bio što očitiji. Mogu da kažem sada kada odlazim, da sam u Beogradu i Srbiji među ljudima iskusio jedno radikalno, duboko iskustvo prihvaćenosti. Zaustavljaju me na ulici da mi kažu da su slušali moje poslanice, komšije se raspričaju kad god se sretnemo, toliko je bilo susreta…

VREME”: A šta je moglo odnosno trebalo da bude drugačije?

Moja najdublja želja je bila – i jeste – da smo zajedno jače (za)živeli jedinstvo hrišćana i poverenje među ljudima. Kada sam došao, sanjao sam o tome, a zaista se nije dogodilo dovoljno na tom području. Rekao bih da se jako mali broj ljudi usuđuje da živi radikalnije u jednom hrišćanskom duhu.

Šta podrazumevate pod radikalnijim življenjem?

Recimo, mnogo ljudi – i iz porodica koje nisu verničke – kazalo mi je da su osetili nešto posebno dok sam služio liturgiju. Ili dok smo razgovarali. Mislim da se radi o tome da je svaka reč iskreno promišljena i izgovorena u iskustvenom duhu autentičnih odnosa, nije samo forma kao da ste zanatlija. Morate da osetite vrednost svakog čoveka. Što sam stariji i što sam duže u Beogradu, sve snažnije osećam dragocenost svakog ljudskog bića i Božiju prisutnost u svakom susretu. Radikalno je – otkrivanje autentičnosti svega, svakog čoveka, ali i stabla i ptice. U svakom biću videti ono zbog čega je Bog to biće stvorio, dalje ga otkrivati i biti zbog toga radostan.

Beogradska nadbiskupija je nedavno izdala dva prevoda papskih enciklikaFratelli Tutti (O bratstvu i socijalnom prijateljstvu) i Laudato si (O brizi za zajednički dom). Čini mi se da i jedna i druga, na svoj način, govore u duhu tog radikalnog življenja koji pominjete, bilo da se radi o odnosima među ljudima ili o odnosu prema planeti, to jestekološkim pitanjima. Bave se uzrocima, potrebi korenite promene samih sebe, načina života, sistema vladanja i ophođenja. Šta u tim enciklikama smatrate najznačajnijim za nas danas?

Meni je bilo drago što vidim da je u vođstvu crkve neko ko se vraća toj radikalnosti odnosno korenu, ne samo korenu neke bitke kao što je to često slučaj, već korenu života, Bogu. Mi, ljudi današnjice, teško razumemo da je greh upravo kada nam je čitav život hibridni. Enciklika Fratelli Tutti želi da nam pomogne da ljude ponovno otkrivamo, u svakome da vidimo sinove i ćerke Božije. Ja veoma bolno doživljavam ratove, mržnju, prostituciju, jer znam kolika je cena života. Kako je moguće da jedni druge međusobno toliko ponižavamo?

Kako je moguće da postoji porodično nasilje? Pa brak bi trebalo da bude odsjaj Božije ljubavi. A mi smo prašinom nespoznaje i sebičnosti, u upornom usmerenju ka sebi i svojim potrebama, izgubili pogled na lepotu bližnjeg. Uz to, zaboravljamo da što smo bliži drugom, otkrivamo uvek i novo u sebi. Ova enciklika je dragocena jer može da pomogne čovečanstvu da ponovo pronađe sebe, svaki pojedinac da to učini. Ali to se, nažalost, neće dogoditi jer nećemo svi razmišljati, nećemo se svi okrenuti refleksiji. Upravo zato teolog Karl Bart kaže da je nespoznaja veliki greh.

Koju ovdašnju nespoznaju na društvenom planu vidite kao posebno tešku?

Mislim da je u Srbiji prevelik akcenat na selektivnoj tradiciji. Neke stvari, koje svakako imaju svoju vrednost, jako se naglašavaju, a neke druge olako zaboravljaju. I onda ljudi postaju zarobljeni u selektivno izabranim epizodama istorije. A rađaju se novi ljudi, obasjani smo novim svetlom. I ne smemo dozvoliti da budu zapečaćeni prošlošću, već im treba dopustiti da vide integralnu lepota sveta.

Kako se sećati, a ne biti osuđen na prošlost? Biti ukorenjen u nekom kolektivnom identitetu i tradiciji, ali istovremeno iz toga uzimati dobro, a odbaciti loše, ne traživši opravdanja za sebe da to ne činimo?

Pre svega, nijedan naš pojam ni koncept ne može da kaže sve. Možda bi trebalo da naglasimo da moramo biti ukorenjeni više u životu nego u tradiciji. Naravno, rođen sam u određenom istorijskom vremenu, u određenoj zajednici ljudi koja je, jer je prostorno povezana, stvorila svoju kulturu. Kao novorođen, kao stvoreno biće – ograničeno na vreme, istoriju i geografiju – jesam ukorenjen u to. Ali šta uopšte znači reč tradicija? Potiče od latinske reči tradere, iz roda u rod, generacije u generaciju, prenositi i posredovati ono što nas obogaćuje. Kada kažemo da smo ukorenjeni u tradiciju, što znači u zajednicu svoga naroda i vremena u kojem smo, znači da smo primili određene vrednosti. A najveća vrednost jeste upravo život. I ako hoću da živim u duhu tradicije, moram pre svega zagovarati život i čuvati život. I svoj i tuđ. Toliko je kontradiktornosti oko nas. Naglašavamo da moramo živeti sa tradicijom, a istovremeno zagovaramo ubijanje. Primio sam život i moram da činim sve da se on realizuje u punoći, telesnoj i duševnoj, duhovnoj.

U čemu bi se, po vašem mišljenju, onda ogledala predanost tradiciji?

Biti predan tradiciji znači da svoj život svestrano razvijam, prihvatam iz svoje zajednice ono što je autentično, a ne ono što treba da prihvatam jer tako mora. Pogledajte, danas je deo našeg načina života – zagađen vazduh. Da li ću ja sutra, jer sam tradicionalista, čuvati taj nečisti vazduh? Ako je moja zemlja ugrožena zbog nezrelosti ekološke svesti, da li treba da to negujem ili upravo suprotno? Ovo se odnosi naravno i na druge aspekte. Tradicija je upravo to da prihvatam sve ono najlepše i najharmoničnije što nosi život, da se oslobađam svega što nije autentično, ali i da se otvaram novim perspektivama. Tradicija ne sme da znači da ćemo ograničiti mladog kompozitora ili slikara tako da on ili ona ne mogu da iznedre nešto novo i kreativno. U Svetom pismu Isus Hristos kaže – Sveti Duh kojeg ja šaljem, On će vas uvoditi u svu istinu i niko od nas ne može reći da već živi punoću svega. Naprotiv, moramo dalje razvijati dato. Ko je rođen u Srbiji, pa toliko je tu prirodnih lepota, umetničkog nasleđa, istorije… Naravno, u svakom narodu ima onoga što nije bilo dobro. I zato i govorimo da Jevanđelje treba i inkulturirati i akulturirati – i prihvatiti sve što je najlepše, ali tu istu kulturu pročišćavati, kao što moramo vazduh učiniti čistijim.

A ko podržava, u jednom širem smislu, zagađen vazduh? Bilo da je reč o rasplamsavanju sukoba i podela, ugrožavanju manjina

Moj veliki prijatelj, pokojni dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Radovan Bigović je govorio da takve društvene tendencije najviše odgovaraju našoj paloj ljudskoj prirodi. Pomenuo sam malopre greh. Najlakše je ići najširim putem. Često se govori da razni činovnici vole da čuvaju netaknutim sve što je bilo i odbijaju nove zakone jer neće da se prilagođavaju. Naša duhovna lenjost, sklonost da ne talasamo i da ne napregnemo svoje snage, drže nas u jednoj pasivnosti koja je ljudskom biću lagodna. Sesti pred ekran, na mekani divan, prekrstiti noge i ništa ne činiti! Jevanđelje je upravo nešto novo, uvek radikalno. Kada Isus Hristos poziva da ga sledimo, ne znači da ga fizički sledimo, nego da budemo u svemu otvoreni najvećim vrednostima i usmereni ka celovitosti. A skloni smo da odabiramo samo ono što odgovara nama, našem trenutnom položaju. Čitav svet se mahom samo prilagođava i ne vidi nove mogućnosti. Danas je otud malo filozofa koji bi gledali u budućnost. Zato je u društvu toliko korupcije, jer svako hoće da na jednostavan način dođe do nečeg, a u političkim strankama se ne bore autentično za opšte dobro, već to postaje borba za sebe… Na univerzalnom nivou, to unosi i održava nečisti vazduh u otrovanim zemljama.

Deluje mi da smatrate kako je ta lenjost odnosno pasivnost odgovorna i za autoritarne režime današnjice.

Da, mislim da je uloga takve lenjosti veoma velika i ljute me ljudi koji sve kritikuju, a ne uključe se da daju svoj doprinos. Onda se rađaju autoritarni sistemi, buja populizam, jer je to najlakše. Prepuštam sve drugima, a taj drugi koristi i prilagođava se mojoj pasivnosti.

Opšta neprosvećenost i neaktivnost uvek stvaraju stranputice. Grčka reč za greh hamartia znači – biti izgubljen. Često se u našim društvima nalazimo u toj magli, ne vidimo put napred. Jer sami ne tražimo nove puteve i dok to ne činimo, ne možemo ni druge nadahnjivati. I stvaramo taj vazduh koji uzrokuje nove bolesti.

Iznalaženje novih puteva je posebno važno kada dođe do sukoba i nakon toga. Kako u tom kontekstu vi vidite rat u Ukrajini?

Razmišljam često ovako – zašto je uopšte došlo do toga konflikta? Znam da će za mnoge to biti sablažnjujuće, ali na određeni način svi smo odgovorni. Mi, Evropljani, jer nikada nismo dovoljno živeli dijalog i prihvatali jedni druge u dubinskom smislu. Svima nama se uvek sviđa da budemo podeljeni, da svojim prstom ukazujemo na zablude drugih skrivajući sopstvene. Zar ne bi bilo najnormalnije da Evropa shvata da je Rusija njen deo? Da mi hrišćani vidimo da smo jedno? Da živimo onim radikalnim putem, a ne samo da vičemo na druge: “Vi ste nevernici, vi grešite”? Ovaj strašni rat je i jedan veliki poziv na koji moramo da odgovorimo. Bila bi divna Evropa da može da diše sa oba plućna krila. Zašto se upravo mi, slovenski narodi, jače ne povežemo? Nego se ljutimo na Zapad jer nas ne razume, a ni mi međusobno ne možemo ili nećemo da se razumemo.

Moram da kažem da je nadahnjujuće, recimo, što je Poljska primila toliko izbeglica iz Ukrajine i svi su se oni razišli po poljskim porodicama. Mislim da je ovaj trenutak, kao što sam rekao, poziv za sve nas da se, s jedne strane, vratimo onom autentičnom i da s druge, što će iz prethodnog proizići, iznedrimo nove načine života. Jer nas neće spasti samo diplomatski razgovori koji će biti plod nadmudrivanja već nova duhovnost i nova kultura.

Pomenuli ste dva plućna krila, što je metafora pape Jovana Pavla Drugog o pravoslavnoj i katoličkoj crkvi. U kakvom je stanju danas ekumenski dijalog?

Pre svega, iako se i u našoj Crkvi uvek zvanično govori o ekumenizmu i ekumenskom dijalogu, ne volim da upotrebljavam te reči. Svaki –izam – socijalizam, komunizam, ekumenizam – izraz je našeg voluntarizma, onoga što mi hoćemo, i vodi u ideologiju. Zato radije govorim o jedinstvu hrišćana. Mi često, pod uticajem sociološke nauke ili tehnoloških vidika, a prenebregavajući duhovnu, filozofsku stvarnost života, mislimo da ujedinjenost nužno vodi uniformnosti. Ali što mi jače živimo kao Božija deca, mi ćemo nužno stvarati najveću različitost u jedinstvu. Nije reč o tome da svi nosimo istu liturgijsku odeždu, svi da na isti način pevamo ili da izražavamo isto svoju ljubav prema Bogu, nego upravo da Ga u različitosti veličamo.

Kada govorimo o jedinstvu hrišćana, mislim upravo da bi svi trebalo da imamo ljubav prema jedinom domu i da svako, kroz svoju kreativnost i saglasje sa Tvorcem, doprinese zajedništvu. Zato pitanje jedinstva hrišćana, pogotovo onih koji su izričito prihvatili Isusa Hrista, nije poput hobija kojem se posvetimo u slobodno vreme, već osnovna logika. Ne mogu biti hrišćanin, a ne želeti da budem u zajednici sa Hristom i sa svima koji veruju u Njega. I ne mogu da podnosim da smo podeljeni.

foto: zoran žestić / tanjug

Dugo ste bili u Srbiji. Dosta se priča o tomekoliko ljudi ovde idu u crkvu, koliko zaista veruju, koliko je to deo tradicijeKako vi vidite ovdašnju religioznost?

Možda u hrišćanstvu u Srbiji nema neke katehetske preciznosti da vernici sve znaju, ali ljudi osećaju pripadnost i Bogu i Crkvi. Čak i ako nemaju nekih znanja o tome ili nisu u tom duhu vaspitavani. Neko će možda to kritikovati i kazati da se radi o nekakvoj prirodnoj religiji, ali to nije malo. Moram ovo da kažem: moja velika molba Srbiji je – jer je na geostrateški osetljivom položaju – da živi svoju harizmu. Vi ste slobodni i možete da imate dobar odnos i sa grčkim crkvama i sa slovenskim crkvama.

Mišljenja sam da sada mora i društvo u Srbiji, a posebno većinska Crkva, dobro da shvati ovaj istorijski momenat. A ovo društvo i Crkva imaju u sebi mnogo potencijala da razvijaju prave vrednosti. Ali važno je i da što više rade na dijalogu, da se čuju toliki ljudi koji imaju potencijale, a da se ne ustrajava samo u svetom prkosu. On može biti dobar, ali sve ima svoje vreme, a sada je vreme za razvijanje potencijala.

Koliko smo, kao društvo, zaista svesni da je dijalog potreban?

Sada i ne, ali je važno doći do prave spoznaje. Znam da se danas ne može ništa uraditi, ali sutra možda može. Upravo govorim da pozivam i druge na razmišljanje. I zato su važni mediji. Takođe, čudim se da se u zemlji sa toliko kapaciteta nismo nijednom susreli, mi kao predstavnici crkava i verskih zajednica, zajedno da razgovaramo o tako važnim temama. Za mene duhovni dijalog ne bi trebalo da bude usmeren odmah na kritiku, već na tražnje novih šansi. Time što ih ne otkrivamo, ponovo sebe činimo zavisnima u smislu duhovne neslobode.

Ne možemo biti zatvoreni za drugog, a smatrati da smo otvoreni prema Bogu. I ne možemo doći na nebo ako se na zemlji ne trudimo da nebo stvaramo.

Ne smemo ućutkivati proroke

“Svestan sam koliko je lako izgubiti se u sporednim stvarima. Život po sebi donosi mnogo posla i ako nismo ljudi molitve – ne mislim na molitvu kao ponavljanje reči, već intimno susretanje sa Bogom – ljudi kontemplacije, onda se stvara krivi redosled prioriteta. Gleda se samo na svoje i nehotimice postajemo još zatvoreniji. Tako su i Crkve prečesto usmerene na održavanje nekakvog reda, a premalo gledaju ka Bogu. A pošto ne gledaju na Boga, ne vide celinu i otud ne vide ni potrebe ljudi. Nadalje, mi, crkveni velikodostojnici, ponekad dozvoljavamo sebi da nas ograničava strah – šta će moj poglavar reći, šta će kazati moja sabraća, šta će pričati ljudi – da li ću biti zvezda u određenoj sredini koja mi je bitna.

U svemu tome bledi proročka dimenzija Crkve. I zato kada govorim o Crkvi kao zajednici, i jednoj i drugoj, uvek ističem važnost sinodalnosti, ali i potrebe da ipak sinodalnost ne uništava proroštvo. U nekoj zajednici se oko mnogih pitanja nikada neće svi usaglasiti. I šta onda? Možemo li uopšte koračati unapred, ka novom?

Zato ja mislim da je važno da postoji primat, što ne znači uvek da su oni koji su prvi i proroci. Ali ipak, imaju mogućnost i snagu da unose nešto novo. Primat nadalje ne znači da rimski biskup ima svu vlast, već da se mi isključivo predajemo Božijem vođstvu. Sada je tu jedan papa, doći će drugi, treći, odnosno – što nije mogao jedan, izvršiće drugi. U našoj tradiciji je da se, posle smrti svakog pape, saberu kardinali i analiziraju šta je bilo dobro, šta nije bilo dobro, šta bi trebalo uraditi… Dakle, samo harmonija primata i sinodalnosti može pomoći da nikada ne propadamo u čistu sociološku stvarnost – gde je većina, tamo je istina. To nikad ne može biti. Zato su uvek u svakom narodu postojali proroci koji su, istina je, za vreme svog života bili kamenovani, ali su im kasnije gradili spomenike. Mnogi iz našeg naroda danas moraju da odu van, kao što su i mnogi drugi u prošlosti radili jer nisu bili shvatani, ali su kasnije njih i njihove ideje prihvatali. Ako hoćemo da nešto stvorimo, moramo sve da učinimo da proročka dimenzija bude prisutna, da ne uništavamo najsposobnije ljude. Ne mislim samo na intelektualno najsposobnije, već često ubijamo i ljude koji imaju najsnažniju intuiciju, duhovnu i moralnu snagu.”

Iz istog broja

Politički događaji koji su obeležili 2022. u Srbiji

Godina loše beskonačnosti

Nedim Sejdinović

Intervju: Srđan Gojković Gile, Električni orgazam

Pohlepa je sve ubila

Dragan Ambrozić

Početak novinarstva u socijalističkoj Jugoslaviji

Bilo jednom u Jugoslaviji

Ivan Ivanji

Intervju: Đakon SPC Branislav Rajković

Pamtim žrtve i zaboravljam zlo

Jelena Jorgačević

Izbor urednice fotografije “Vremena”

Slike godine 2022.

Marija Janković

Intervju: Srđan Điđa Karanović, filmski reditelj

Kamičak u našem nesavršenom životu

Sonja Ćirić

Intervju: Zoran Velimanović, slikar

Gladno oko u prezasićenom svetu

Andrej Ivanji

Pogledi

Proleteri svih identiteta, ujedinite se

Vanesa Vasić-Janeković

Lični stav

Zakon protiv građana

Vladica Ilić

Analiza jedne javne nabavke

Podela “sportske opreme” i odlivanje novca iz budžeta

r. marković

Portret savremenika: Lionel Mesi

Kucanje na vrata raja

Petar Popović

Sportska 2022. godina

Džoker, Nole i odbojkašice

Željko Bodrožić

Ličnost godine

Nikola Kovačević

R. V

Rat u Ukrajini

Olako obećana brzina

Aleksandar Radić

Rusi po treći put u Novom Sadu

Gorki čaj grofice Vere

Robert Čoban

Kosmos, godina 2022.

Spektakl u svemiru

Dr Saša Marković

Iz ateljea

Hoću da mi bude lepo

Nađa Ivanji Švab

Putopis

Šta sve možeš u Beču dok ne padneš s nogu

Lidija Marinkov Pavlović

Istorija

Na staklenom putu

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu