Rat u Ukrajini

MIR NI NA VIDIKU: Borbe i razaranja u Ukrajini

foto: ap

Olako obećana brzina

Moskvi treba kraj rata, a Ukrajinci žele da se održe. Nema razloga da se veruje da će konačno rešenje doći brzo, niti da obe strane sada mogu da računaju da će imati snage i volje da učine neki presudan korak i postignu pobedu

Rat u Ukrajini prešao je tristoti dan. Nastaviće se i završetak je za sada neizvestan. Počelo je 24. februara 2022. godine olako najavljenom brzinom, da će to biti nekoliko burnih dana – brzi potezi vazdušno-desantne vojske i udara avijacije, prodori bataljonskih taktičkih grupa (BTG) sa tenkovima i borbenim vozilima pešadije bili su deo plana za agresiju sa radikalnim ciljem – zauzimanje Ukrajine. Iza udarnih ešelona sledili su pripadnici Rosgvardije, snaga reda i poretka koje je trebalo da na sebe preuzmu zadatke čuvanja javnog reda i mira i podrške novim vlastima, podobnim interesima Moskve. Prva faza rata trebalo je da potraje više dana, nešto nalik invaziji na Čehoslovačku 1968. godine, doduše kao tvrđa varijanta sa više primene sile.

Težište udara bio je direktno Kijev. Istovremeno, ruska vojska krenula je na svim ostalim pravcima, diversifikovano po zonama odgovornosti armija koje su se usredsredile svaka na svoj pravac. Pet-šest armija na severu i severoistoku iznenadile su ukrajinsku odbranu i brzo su prodirale. U Donbasu, gde se u mesecima pred rat očekivalo da će biti glavno poprište konflikta, nije se daleko prodrlo. I sada, nakon svih meseci rata, ukrajinska vojska drži predgrađa Donjecka čvrsto zakačena za godinama uređivane odbrambene linije. Na jugu, ka Hersonu, ruska vojska sa Krima bez većih gubitaka zauzela je taj grad i krenula dalje prema Nikolajevu, sa perspektivom da se prodor razvija ka Odesi. Istočni krak, koji je izašao takođe sa Krima, zauzeo je obale Azovskog mora.

Činilo se u tim prvim danima rata da ukrajinska vojska može da se nada da će u najboljem slučaju preći u gerilu, i da se snalazi kako zna i ume u ruskoj pozadini. NATO je podržao Ukrajinu sa lakim naoružanjem, automatskim puškama, puškomitraljezima, protivoklopnim sredstvima, lakim prenosnim raketnim sistemima protivvazdušne odbrane (PVO) i raznim gedžetima za izviđanje, vezu i pozadinsku službe. Poslali su suve dnevne obroke, ponešto za sanitet i to je bilo sve za početak, jer nisu očekivali da će ukrajinska vojska duže vreme izdržiti pod pritiskom armija koje su iz Belorusije brzo došle nadomak Kijeva, a sa istoka je navrlo još armija.

Nadmoć ruske armije bila je jasno vidljiva, a ukrajinske odbrambene snage panično su pucale po svojoj vojsci, pride sve to snimale i prikazivale na TV-u. Obarali su avione sa ukrajinskim oznakama, koje su doduše nevidljive za posade raketnih sistema PVO-a. Ruska avijacija tvrdo je udarila po ukrajinskoj i na prvi pogled se činilo da se izborila za potpunu prevlast u vazdušnom prostoru.

OBRT

Na terenu, ruske BTG posle nekoliko dana pokazale su slabosti pozadine koja je sve teže dostavljala gorivo, municiju, hranu. Istrošio se početni zamah, a ukrajinska vojska se mobilisala i konsolidovala. Izdužene i potpuno neobezbeđene linije snabdevanja ruske vojske našle su se pod vatrom ukrajinskih snaga, vrlo često artiljerije koja je kasnije tokom rata postala noseći rod vojske u borbenim dejstvima. Ruska avijacija svakodnevno je gubila prestižne avione kao što su frontovski bombarderi Suhoj 34. Istureni su kao leteće mete na malim visinama u potrazi za malorazmernim pokretnim sredstvima vatrene podrške, i cena za to bila su česta obaranja. Ukrajinska propagandna mašina se uključila i svetske medije svakodnevno punila rafalima snimaka uništenih ruskih tenkova, borbenih vozila, oborenih letelica, zaseda u koje su uletali desantnici.

Ukrajinci su čvrsto držali Donbas, a ugrožavali su ruske BTG na svim pravcima njihovog prodora osim oko Azovskog mora, gde se linija odbrane urušila i okružene su snage koncetrisane u Marijupolju. Iako su Rusi držali inicijativu, u martu je bilo očigledno da će rat postati dug i da nema šansi jedini za rusku vojsku smislen scenario – nametanja brzog rešenje na bojnom polju, koje može da postane održiva platforma za političke planove.

Ukrajinsko vođstvo preživelo je prvi udar, nije se slomilo, narod nije otkazao poslušnost vlastima, vojska je provela ratni razvoj pod borbom, i tokom proleća počele su da se pojavljuju konture linije fronta koja je do tada postojala samo u Donbasu, ali nasleđena iz borbi koje su vođene još od 2014. godine.

POVLAČENJE SA SEVERA

Otvoreno pitanje od prvog dana rata bilo je šta je stvarni cilj ruske invazije, jer je Putnovo obraćanje naciji predstavljalo niz opštih odrednica koje su se tumačile različito iz raznih diskursa. Kijev nije pao, održali su se pod ukrajinskom kontrolom svi gradovi severoistoka, od Černigova do Harkova.

Sada putinisti tvrde da nikada nije postojao plan da se zauzme taj deo Ukrajine, i pokušavaju da nas uvere kako je to bila neka maskirovka usmerena na to da se ne odvlače ukrajinski bataljoni na Donbas. Vrlo smelo tumačenje iz liste teorija zavere o tome kako je pola ruskih armija uz silne gubitke prikazivalo silu na severu i ništa više. Realan pogled na okolnosti početne faze rata, prvih četrdesetak dana, mora da krene od analize vrlo, vrlo neobične odluke Moskve da vodi rat bez združene komande i jednostarešinstva. Armije su vodile BTG u haotičnom, često preterano smelom kretanju po terenu koje je izložilo bokove i pozadinu ruskih jedinica. Izuzetak od pravila bio je rad južne grupacije koja je izbila daleko u dubinu Ukrajine, ali je pretrpela gubitke kod Voznesenska i vratila se nazad preko 100 km.

Zatim, ruska vojska se povukla sa severa i severoistoka nakon četrdesetak dana rata i 6 od 12 ruskih armija se zarotiralo i usmerene su na Donbas. Zvanično, izvršile su svoj postavljani zadatak, šta god to bilo. U stvari, radilo se o pokušaju racionalizacije planova, odnosno prebacivanja na cilj za koji se proletos činilo da se može ostvariti – uzeti tokom leta čitav Donbas. U senci tog velikog premeštanja armija bili su obrisi plana prisajedinjenja Rusiji četiri ukrajinske oblasti, koji je formalno završen prvih dana oktobra.

U međuvremenu, borbe su bile brutalne i artiljerija se čvrsto pozicionirala na mestu broj jedan na listi sredstava koja su uništavala protivničku živu silu. Ruska cevna i raketna artiljerija privučene su liniji fronta i uz nezamisliv utrošak municije svakodnevno su satirale braću Ukrajince. Dramatičan obrt proletos je bila odluka Amerikanaca i ostatka NATO-a (bez Mađarske) da ukrajinskoj artiljeriji dostavljaju haubice kalibra 155 mm, naravno zajedno sa projektilima uključujući vođene Ekskalibur, sistemima za kontrolu vatre i radarima za otkrivanje položaja ruske artiljerije, za efikasno kontrabatiranje. Dolazak prvih američkih haubica M777 podudara se sa vremenom kada je ruska vojska završila povlačenje sa severa, da protumačimo to kao poruku da je NATO procenio da ukrajinska vojska neće preći u partizaniju, da može da drži front, a to u praksi znači da može da iskoristi haubičke baterije 155 mm.

Obiman i sveobuhvatan paket pomoći NATO-a obezbedio je ukrajinskoj vojsci obilje obaveštajnih informacija koje su prikupljene sofisticiranim sistemima, od elektronskog izviđanja, sa satelita, dronova i, prirodno, ljudskih resursa – agenture. Na tom planu Ukrajinci su bili efikasni, jer su vrbovali mnogo civila na prostoru pod ruskom kontrolom.

Rusima nije bilo lako da pariraju u obaveštajno-izviđačkoj delatnosti jer sateliti nisu svemoćno sredstvo, prolaze preko objekata osmatranja povremeno, zavise od meteoroloških uslova, i nisu korisni za praćenje pokreta ukrajinskih manevarskih sastava. Rusi su ušli u rat bez letelica koje se mogu poslati daleko iza linije fronta. Zato su Ukrajinci organizovali efikasan lanac za prijem naoružanja i ostalog sitnog i gabaritnog inventara u Poljskoj, Slovačkoj i Rumuniji i za distribuciju do jedinica na terenu. Povremena ruska dejstva krstarećim raketama bila su efektna za početak moskovskih vesti, ali nedovoljna da zaustave plimu NATO pomoći koja je ukrajinsku odbranu učinila održivom. Zatim, ruska frontovska (taktička) avijacija nije korišćena za dejstva po dubini, osim u vrlo retkim izuzecima, recimo samo jednom.

Ukrajinci su ostatke svoje avijacije sačuvali i nastavili su sa borbenim letovima, sa aerodroma koje su udaljenost od ruskih baza i sistem PVO-a činili relativno bezbednim. Ravne deonice puteva postale su pomoćne poletno-sletne staze pogodne za letove sa parama i odeljenjima borbenih aviona, ili kao mesta za popunu gorivom i skok od baze u pozadini do fronta, gde se istresao borbeni teret. Oko fronta dominira, po imenu se zna, ruska frontovska i armijska avijacija (od Su-25 preko Ka-52, Mi-24 i Mi-28), ali sa dejstvima vrlo ograničene preciznosti, gotovo nasumičnim gađanjem nevođenim raketnim zrnima iz aviona koji su iz brišućeg leta prelazili u penjanje, raketiranje i beg kući, uz oštar zaokret sa gubitkom visine i pod zaštitom infracrvenih mamaca.

USTALJENI RITUAL ISTOČNOG FRONTA

Leto nije donelo promene u situaciji na frontu, jer je ruska vojska posle zauzimanja aglomeracije Severodonjeck–Lisičansk i izbijanja na liniju Seversk–Soledar–Bahmut još u junu ostala zakovana u statičnim svakodnevnim razmenama artiljerijske vatre. Vrlo dramatične borbe za svaku kuću, svaki kvadratni metar polja i one za Donbas karakteristične aleje pored puteva i između njiva donosile su velike ljudske gubitke, ali relativno skromna pomeranja linije. Ukrajinci su Avdejevku, predgrađe Donjecka, pretvorili u tvrđavu koja je postala simbol njihove odbrane jer prirodno je bilo očekivati da će to mesto pasti na početku rata, ali i tristo i nekog dana tamo su ukrajinski odbrambeni položaji, uređeni, duboki, ešelonirani.

Rusi su najavljivali da će učiniti nešto radikalno, očekivala se neka velika promena, prodor, ali pokazalo se da je ruska vojska suočena sa nedostatkom ljudstva. Krenulo se u rat sa premalo ljudi, iz političkih razloga samo sa profesionalnim vojnicima i sa narodnim milicijama DNR i LNR, gde je sprovedena potpuna mobilizacija. Sve u svemu, do par stotina hiljada ljudi, nedovoljno da se parira ukrajinskoj vojsci koja je došla do milion, ali sa rezervom da su u to uračunate sve snage odbrane, uključujući teritorijalnu koja je daleko od fronta. Tokom leta Rusi su pozvali dobrovoljce, pokrenut je plan prikupljanja BARS borbene armijske rezerve. Po, kako Rusi kažu, regionima, recimo provincijalnim sredinama, pozvani su u uniformu i pod šlem dobrovoljci i ponuđene su mnogo veće plate od civilnih. Obećane su razne socijalne privilegije, delom na račun ministarstva odbrane, delom od lokalnih vlasti.

Jedna radikalna novina primetna od juna i afirmisana tokom leta bilo je prisustvo privatne vojske pod oznakama preduzeća “Vagner”. U osnovi, radi se o sili ruskih oligarha koja se finansira “dobrovoljnim” prilozima biznismena, nekom vrstom “desetine” koju plaćaju oni čiji se luksuzan život temeljio na privilegovanom položaju u ruskom društvu. Vojska koja sebe voli da zove muzikantima ima sve kao ona prava – pešadiju, jurišne odrede koji treba da prvi izađu na protivničke položaje, artiljeriju, tenkove, avijaciju, obaveštajnu službu, propagandiste. Postali su konkurencija regularnoj vojsci, kritički orijentisana i često arogantna prema sabraći plaćenoj i obučenoj iz budžeta. Jezgro muzikanata su bivši pripadnici vojske i razni avanturisti, ali kriza sa popunom, posebno jurišnika koji prvi idu i prvi ginu, dovela je do odluke da se primaju zatvorenici. Za privatne preduzimače određen je glavni front prema Bahmutu.

Ukrajinci su u vojsku nahvatali svakoga koga su mogli, a da taj nije platio koliko treba i kome treba. Obezbedili su uniforme i mnogo amblema, ali u njihovim redovima pojavilo se mnogo onih koji su se identifikovali sa nekim primerima iz Drugog svetskog rata koji su takođe želeli prodor na istok, i na vozila i sebe stavili su razne forme nemačkog istokrakog krsta. Taman da ruska propaganda može da kaže: “Evo, bili smo od početka u pravu da se radi o sledbenicima nacista”. Nisu u NATO-u oduševljeni time, ali ne može da se iz Brisela naredi bataljonu u Donbasu. Iz NATO-a, najvažnija novina u letnjim paketima pomoći bili su višecevni lanseri raketa, i to dva modela predviđena za unificirane rakete GMLRS dometa – reč je o točkašu M142 HIMARS i guseničaru M270. Sa vođenim preciznim raketama dometa nekih 90 km, Ukrajinci su pritisli po ruskoj pozadini i posebno po Antonovskom mostu, glavnoj pozadinskoj žili kucavici ruske grupacije razmeštene u Hersonskoj oblasti.

Čitavo leto ukrajinska propaganda je trubila o predstojećoj ofanzivi na jugu, ka Hersonu. Morali su pokazati da ono što su uložili NATO saveznici donosi rezultate, i krenuli su – tukli su se oko reke Ingulec, prošli su kroz teška iskušenja i velike gubitke, ali pomerali su liniju i trošili rusku odbranu. Bez medijske podrške iznenada su udarili na severu, istočno od Harkova, i razbili rusku liniju, čitav desni bok grupacije koja je bila orijentisana prema aglomeraciji Slavjansk–Kramatorsk. Za Ruse je to bio težak moralni i vojni poraz. Prešli su u povlačenje, ostavili su tehniku i uz mnogo nedaća stabilizovali su front istočno od reke Oskol. Osokolili su se Ukrajinci i tukli artiljerijom po selima majke Rusije. Možda to nije trebalo da učine, jer su Amerikanci procenili da ne bi bilo dobro dati ukrajinskoj artiljeriji rakete ATACMS dometa 300 km, koje pašu za one lansere M142 i M270. Kukali su Ukrajinci sto puta da su te rakete vitalno važne, ali iz Moskve su poručili da bi se eventualna donacija takvih sredstava od strane SAD smatrala za prelazak crvene linije.

RUSKA MOBILIZACIJA

Problem sa popunom ljudstvom ruske vojske zabrinuo je glavnokomandujuće, koji su tvrdili da je, naravno, sve u najboljem redu i frazirali o tome da se radi tačno po planu. U poslednjim satima leta, predsednik Putin lično je objavio da je proglašena delimična mobilizacija za 300.000 rezervista. Pozivi su uručeni i pozvani su na obuku. U međuvremenu, situacija na frontu nije bila blistava i linija je “korigovana” – početkom novembra povučena je grupacija koja se oslanjala na Herson. Front je skraćen, prema navodima ruskog ministarstva odbrane, na 815 km.

Rusi su od oktobra pokrenuli udare strategijskih snaga po elektroenergetskom sistemu Ukrajine i biranim metama kritične državne infrastrukture, sa namerom da se slomi volja civilnog stanovništva. Nosioci tih dejstava su bombarderska avijacija i pomorske snage sa krstarećim raketama. Uvedeni su dronovi kamikaze velikog dometa, iranskog porekla.

Ušlo se u duboku jesen. Ukrajinci su ostali bez resursa. Previše su ljudi izgubili, previše tenkova, borbenih vozila i artiljerijskih oruđa. Istrošli su tehniku. Od novih ofanziva nije bilo ništa, ali ušli su u žestoko odmeravanje sile u borbama za Bahmut. Tuku se tamo od letos i mesecima je centar događaja bila Ulica Patrisa Lumumbe, ali u novembru i decembru taj grad i njegova okolina postali su prava drobilica ljudskog mesa, izveštava se dramatično o visokim gubicima ukrajinske odbrane pritisnute muzikantima i donbasovcima. I oni plaćaju visoku cenu za svaki metar, artiljerija radi sa obe strane, cevi se troše do usijanja.

Kod Ukrajinaca, mobilizacija je potpuna i većih rezervi žive sile za nastavak rata nema. Rusi su pripremili svoje nove BTG, izvukli su naoružanje iz skladišta i sve što se ima priprema se za novu ofanzivu. Navodno, osim tenkova T-62 i raznih derivata T-72 i T-80 pripremaju se i novi tenkovi Armata. Stvara se atmosfera za bitku svih bitaka, nagoveštava se da će se mobilisati još ljudi, vojska reorganizovati i krenuti u odlučan boj. Moskvi treba kraj rata, a Ukrajinci žele da se održe. Nema razloga da se veruje da će konačno rešenje doći brzo, niti da obe strane sada mogu da računaju da će imati snage i volje da učine neki presudan korak i postignu pobedu.

Iz istog broja

Politički događaji koji su obeležili 2022. u Srbiji

Godina loše beskonačnosti

Nedim Sejdinović

Intervju: Srđan Gojković Gile, Električni orgazam

Pohlepa je sve ubila

Dragan Ambrozić

Intervju, nadbiskup Stanislav Hočevar

Jevanđelje je uvek radikalno

Jelena Jorgačević

Početak novinarstva u socijalističkoj Jugoslaviji

Bilo jednom u Jugoslaviji

Ivan Ivanji

Intervju: Đakon SPC Branislav Rajković

Pamtim žrtve i zaboravljam zlo

Jelena Jorgačević

Izbor urednice fotografije “Vremena”

Slike godine 2022.

Marija Janković

Intervju: Srđan Điđa Karanović, filmski reditelj

Kamičak u našem nesavršenom životu

Sonja Ćirić

Intervju: Zoran Velimanović, slikar

Gladno oko u prezasićenom svetu

Andrej Ivanji

Pogledi

Proleteri svih identiteta, ujedinite se

Vanesa Vasić-Janeković

Lični stav

Zakon protiv građana

Vladica Ilić

Analiza jedne javne nabavke

Podela “sportske opreme” i odlivanje novca iz budžeta

r. marković

Portret savremenika: Lionel Mesi

Kucanje na vrata raja

Petar Popović

Sportska 2022. godina

Džoker, Nole i odbojkašice

Željko Bodrožić

Ličnost godine

Nikola Kovačević

R. V

Kosmos, godina 2022.

Spektakl u svemiru

Dr Saša Marković

Rusi po treći put u Novom Sadu

Gorki čaj grofice Vere

Robert Čoban

Iz ateljea

Hoću da mi bude lepo

Nađa Ivanji Švab

Putopis

Šta sve možeš u Beču dok ne padneš s nogu

Lidija Marinkov Pavlović

Istorija

Na staklenom putu

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu