Lični stav

Pismo budućem ministru prosvete 2.0

Nema ničega važnijeg od toga da neposredni akteri obrazovnog sistema razumeju zašto su određene promene u njihovom interesu. To ne može bez transparentnosti odlučivanja, odnosno jasnih prioriteta, kriterijuma i podataka. Situacija u kojoj postoji samo jedan državni narativ sa “povećanjem BDP-a” i “stranim investicijama” nije pogodno tlo za izgradnju poverenja. To bi moralo da ide u suprotnom smeru, da počne od dugoročnog interesa naše dece pa da se onda odmotava


Pre tačno deset godina, jedan ministar prosvete je zbog propusta pri štampanju testova za malu maturu morao da dâ ostavku. Nije on (Žarko Obradović) bio ni izbliza toliko kriv koliko su bili njegovi nadobudni saradnici. Ipak, ostavku je dao on, oni su ostali. Zna se ko su tu zimzeleni, a ko listopadni. Sve sam to pratio iz prvog reda jer sam baš tih dana preuzeo rukovođenje centrom za ispite koji izrađuje testove za malu maturu. Imao sam tada šta konstruktivno da kažem onima koji donose odluke, ali niko nije bio raspoložen da sluša. Na moje oči srušila se kula od karata. Ubrzo potom pala je i cela vlada.

Došao je potom novi ministar, Tomislav Jovanović. Iako je saradnike nasledio, njemu je bilo jasno da je mala matura prilično veliki problem i hteo je da čuje šta mi koji pravimo testove imamo da kažemo na tu temu. Došao u Zavod i pažljivo slušao. Svidelo mu se ono što imam da kažem pa me je u jednom trenutku, bukvalno, posadio u svoju fotelju i zamolio da na njegovom laptopu i u njegovo ime napišem saopštenje za medije na temu budućnosti male mature. Delovalo je, bar na trenutak, da struka ima nekog uticaja na donošenje odluka. Ipak, pre tog novog završnog ispita, došli su novi izbori. Bilo je jasno da će doći i novi ministar i da ćemo morati da objašnjavamo sve ispočetka. Ne znajući ko bi mogao da bude novi ministar, napisao sam mu unapred pismo sa nizom preporuka i upozorenja, ne samo što se tiče mature već obrazovanja uopšte. To pismo, međutim, nikad nisam poslao. Igrom slučaja, ja sam postao taj sledeći ministar prosvete.

Godinu dana kasnije, na jednom od kolegijuma zamolio sam za malo pažnje i naglas pročitao pismo budućem ministru koje, eto, nikada nisam poslao. Hteo sam da proverim kako te preporuke i upozorenja odzvanjaju u novim okolnostima. Moji saradnici, među kojima je i dalje bilo dosta onih zimzelenih, ispočetka su bili iznenađeni preciznošću procena, ali nikome to nije bio glavni utisak. Impresija broj jedan svakako je bila nemogućnost da se valjano komunicira sa javnošću i dostigne nivo uzajamnog poverenja koji je potreban za bilo kakve smislene izmene sistema. Mnogo je veliki jaz između onoga što treba da se uradi i mogućnosti da se to sprovede u delo. Kako ništa ne može da se izvede preko noći, potrebno je vam okruženje da mandat, poverenje, dovoljno vremena i nešto novca da bi se planirane mere primenile i konačno primile. Zainteresovane strane u svetu obrazovanja imaju vrlo malo strpljenja. Zato ministar koji preuzima prosvetu mora da ima ozbiljan politički rejting. Jedino to garantuje da će imati vreme, ljude i resurse da nešto zaista i uradi. Realno, da sam ja mandatar, nikada ne bih dao da ministar prosvete bude neko ko već nije bio ministar.

NISMO ZRELI ZA BILO KAKVU VEĆU REFORMU

Da danas pišem preporuke budućem ministru (a izgleda da upravo to radim), prva i najvažnija stvar na listi bila bi uspostavljanje kakvog-takvog poverenja između kabineta u Nemanjinoj 22–26 i stručne javnosti, učenika i roditelja. Nema ničega važnijeg od toga da neposredni akteri obrazovnog sistema razumeju zašto su određene promene u njihovom interesu. To ne može bez transparentnosti odlučivanja, odnosno jasnih prioriteta, kriterijuma i podataka. Situacija u kojoj postoji samo jedan državni narativ sa “povećanjem BDP-a” i “stranim investicijama” nije pogodno tlo za izgradnju poverenja. To bi moralo da ide u suprotnom smeru, da počne od dugoročnog interesa naše dece pa da se onda odmotava. Težak je to zadatak.

Spisak stvari koje treba menjati i sređivati u obrazovanju nema kraja. Najvažnije mere su uvek pobrojane u strategijama obrazovanja i tu ministar ne treba mnogo da mudruje. Nikakav voluntarizam ovde nije poželjan. Na ministru je da odabere nekoliko prioriteta i da u njih uloži najveći deo energije. Sve ne može, pogotovo ne može sve istovremeno. Na stručnim telima je da kažu šta treba da se menja, a na funkcionerima je da smisle kako. Ako ne mogu da smisle, onda to ne može da bude prioritet. Realno, mi kao društvo nismo zreli za bilo kakvu veću reformu. Čak su pojedinačne uredbe često preveliki zalogaj. Setite se malih stvari kao što je zabrana pušenja. Zar nismo pušenje proterali iz javnog prostora pre više od deset godina? Kako to onda da nam se ta tema ponovo vraća kao da je nikada nismo videli? Izmena propisa ne znači ama baš ništa ako se propisi ne sprovode i ako niko ne snosi odgovornost za njihovo nepoštovanje.

U limbu između svega onoga što treba da se radi i jedva nekoliko mera koje mogu da se sprovedu, ministar mora non-stop da se bavi unutrašnjim i spoljašnjim bitkama. Unutrašnje su pre svega kadrovske: kako ograničiti uticaj aparatčika i političkih komesara u sistemu, kako napraviti dobru atmosferu i, konačno, kako dovesti i zadržati one koji znaju i hoće da rade. Spoljašnje bitke se odnose na lobiranje, ubeđivanje i nadmudrivanje sa drugim resorima, pre svega sa pravosuđem, finansijama i državnom upravom. I jedne i druge bitke su od kritičnog značaja. Nekako moraju da se dobiju da sistem išao napred. Ono što i unutrašnje i spoljašnje bitke zahtevaju jeste velika politička moć onog ko te bitke vodi.

PETICE NIKADA NISU BILE NA NIŽOJ CENI

Konkretno, ima nekoliko naizgled marginalnih stvari koje hitno treba rešavati. Prvo, smeštaj za učenike i studente koji odlaze u drugi grad da bi nastavili školovanje. Zbog razloga koji nemaju veze sa prosvetom cene iznajmljivanja stanova su otišle u nebesa i mnoge porodice više nikako ne mogu da finansiraju studenta u Beogradu ili Novom Sadu. Znamo da mesta u studentskim domovima nema dovoljno, kao i da socijalno-ekonomski status kandidata malo utiče na rang-liste. Rezultat je nezapamćeno raslojavanje društva. Ovo mora hitno da se rešava inače će svake godine hiljade talentovanih, ali siromašnih mladih ljudi ostati bez mogućnosti da nastave školovanje. Za Srbiju koja pati od manjka kapaciteta na svim nivoima ovo je ravno katastrofi.

Druga hitna tema je školsko ocenjivanje. Ovo što sada imamo kao praksu ocenjivanja funkcioniše sve lošije. Imamo vukovce koji na maloj maturi ne mogu da dobace ni do proseka. Decenijama konstatujemo kako je ocenjivanje pristrasno i kako ocene više nisu merilo znanja. Čemu onda takve ocene? Kulminacija nezadovoljstva je svakako dosegnuta nedavnim uputstvima da nastavnici roditeljima predlažu zaključne ocene. Petice nikada nisu bile na nižoj ceni nego danas. Naravno, nisu petice problem niti je ocenjivanje samo sebi cilj. Ocenjivanje bez jasnih kriterijuma uništava obrazovanje u celini. Kao da inflacija ocena nije dovoljna opomena da nešto nije u redu, sada se ocene dodatno devalviraju i tako potpuno obesmišljavaju vrednovanje znanja. Neobjektivno ocenjivanje ubija svaku motivaciju učenika da uče više i zarade peticu što stvara krajnje nefer situacije gde god se pravi rang-lista.

Treća hitna tema je nedostatak nastavnika. Bilo je poslednjih godina raznih inicijativa za ad-hoc rešenja, da se stavljaju zakrpe gde može i tako obezbedi privid da đake ima ko da podučava. U praksi se krpi na sve strane, međutim, na ministru je da uradi nešto sistemski. Jedna od mogućnosti je da ministar “preotme” inicijativu za izradu platnog sistema. Jasno je da ministri iz drugih resora, poput policije i zdravstva, neće time previše da se bave. Sama prosveta ne može da izgradi ceo platni sistem ove države, ali može da razvije platne razrede. Mnogo je važno da mladi nastavnici imaju perspektivu, da znaju da će oni koji rade bolje i više se trude imati 40 ili 60 odsto veću platu. To može samo ako se poveća raspon plata. Baš kao što to funkcioniše u većini evropskih zemalja gde nastavnike i dalje cene. Jasno, to zahteva veća sredstva u budžetu. Zato nam valjda treba ministar koji nije samo vršilac dužnosti već uticajan političar koji zna kako da reši problem.

TRULA JABUKA LICEMERJA

U poslednjih trideset godina nijedan ministar prosvete nije imao dovoljnu političku moć da rešava krupne probleme u obrazovanju. Oni koji imaju moć, od resora prosvete beže kao od kuge. Tu se realno niko nije proslavio. Nema dileme da je pozicija ministra prosvete teška i nezahvalna. Zato nam valjda treba neko ko će da preuzme odgovornost makar po cenu borbe sa celim svetom, naročito onima kojima je dobro i ne bi oni tu ništa menjali.

Rešenje je da vladajuća stranka (kako god se ona zvala u određenom trenutku) preuzme odgovornost za obrazovanje u celini, da prestane sa guranjem prosvete kao napola trule jabuke pred koalicione partnere, odnosno sa licemernim davanjem resora nestranačkim ličnostima. Funkcioneri bez političke moći ništa ne mogu da urade u prosveti. Zato je reforma obrazovanja zadatak za državu, a ne jednog ministra.
Autor je bivši ministar prosvete

Iz istog broja

Lični stav

Prekršajni postupak

Katarina Toskić

Poljoprivreda

Skok troškova, sunovrat cena

Milica Srejić

Svetski dan izbeglica

Fleksibilna solidarnost

Lazar Vasović

Električni automobili u Srbiji

I dalje nedostižna budućnost

Damjan Martić

Intervju: Prof. dr Ivana Spasić i Tamara Petrović Trifunović, sociološkinje

Podele kojih više nema

Ivana Milanović Hrašovec

Lični stav

Protesti i akademska zajednica

prof. dr Zoran Dimić

Intervju: Judita Popović, bivša članica REM-a

Odane sluge loših gospodara

Stevan Ristić

Kosovska hronika

Između pokoravanja Prištini i službe Beogradu

Slobodan Georgijev

Protesti i režim

Bauk pobune kruži Srbijom

Nedim Sejdinović

Jovanjica: Najveći pravosudno-korupcionaški skandal u istoriji Srbije

Državni čuvari narko plantaže

Jelena Zorić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu