Nedavno objavljena knjige Stiva Pakstona (Stevea Paxtona) How Capitalism Ends: History, Ideology and Progress (Zero Books, 2022), autora Unlearning Marx: Why the Soviet Failure was a Triumph for Marx (Zero Books, 2021), u Britaniji je izašla u jeku štrajkova koji se još od ljeta odvijaju koordinirano i unatoč vrlo složenoj i strogoj zakonskoj regulativi. Iako Pakston ima oksfordski doktorat, važniji je kao sindikalist i deklasirani (radnik) koji se bavi temeljnim pitanjima organizacije života i procesa povijesnih promjena, sljedeći Marksovu metodu, te konceptualne i analitičke alatke.

GLEDANJE ISTINI U OČI

Kontekst štrajkova vrlo je primjeren naslovu knjige: prvi svjetski kapitalizam, onaj britanski, puca po šavovima (barem u ovom obliku) i prijeti raspadom najstarije kapitalističke države. Došlo je dotle da prvi put štrajkaju i medicinske sestre. Svi štrajkaši traže ne samo plaće koje barem prate inflaciju (od 10-11 posto, dok im se nudi najviše 5 posto), smislenije uvjete rada, već i strukturne promjene koje će zagarantirati opstanak neophodnih službi kao što su NHS (javno zdravstvo), obrazovanje, željeznički transportni sistem (najvećim dijelom privatiziran) i pošta (također privatizirana), a kojima prijeti ili privatizacija (NHS, po američkom modelu) ili daljnje rastakanje i izvlačenje profita kroz masovna otpuštanja, prekarizaciju preostalih radnika kroz zloglasne, u tim kontekstima, nezakonite ugovore na nula sati, te u konačnici – odumiranje njihove javnokorisne namjene i osnovnih standarda samih usluga.

Štrajkaju i državni službenici (imigracijsko osoblje), aerodromski radnici i razni drugi sektori, a prvi put štrajk najavljuju i direktori škola. I zatvorsko bi osoblje štrajkalo, ali im je zabranjeno. Zbog štrajka službe hitne pomoći, vlasti su poslale vojsku na pripomoć. S obzirom na nedostatak obuke u ovoj zahtjevnoj branši, pitanje je koliko to ima smisla, no služi kao primjer sistemskih problema: na dane štrajka zbog vojske ima više osoblja nego u bilo kojem prosječnom danu. Uobičajeno je da hitni pacijenti satima (i više od 20) čekaju na trijažu u kolima hitne pomoći, ispred bolnica, jer sukcesivne vlade desetljećima uništavaju javno zdravstvo. Iako je većina štrajkova u javnom ili bivšem javnom sektoru koji tradicionalno imaju jake sindikalne organizacije, istovremeno traje i neformalan štrajk raje koja odbija plaćati drastično više račune za plin i struju dok energetske kompanije bilježe rekordne profite. Nije jasno o koliko se ljudi radi, ali podaci kažu da nekoliko miliona kućanstava jednostavno nije u stanju plaćati struju i grijanje.

Zamah neoliberalne akumulacije kroz pljačku javnog vlasništva i resursa (parafrazirajući Alpara Lošonca) u Britaniji, kroz socijalizaciju rizika i privatizaciju profita, te kroz poslovni model poznat kao korupcija, doveo je do tolikog odrona životnog standarda da danas 22 posto stanovništva živi u siromaštvu (Joseph Rowntree Foundation, 2022), iako većina njih (60 posto) rade. Ostali su djeca, penzioneri i osobe sa smanjenom ili bez radne sposobnosti. Zorna je ilustracija da policajka, samohrana majka jednog djeteta, jednostavno ne može od plaće u Londonu pokriti najneophodnije životne potrebe, već koristi takozvani “food bank”, fenomen u porastu od tzv. krize 2008. – građani doniraju hranu, pelene, sanitarne uloške i ostale neophodne potrepštine, koje se onda dijele onima kojima trebaju. Broj tih banaka zadnjih je godina upeterostručen. Cijene struje (već 54 posto više u 2022) i plina (96 posto više 2022), kao i rente (15–30 posto više 2022), te osnovnih namirnica, za običnu raju i dalje rastu. Ove jeseni i zime prvi put su otvorene i “warm banks”, tj. zagrijani prostori za ljude kojima inače prijeti smrzavanje ili u vlastitom domu ili na ulici jer ga nemaju. Toliko o kapitalizmu kao sustavu koji podiže životni standard masa.

HEROJ RADNIČKE KLASE

Britanski mediji to zovu krizom troškova življenja. Za razliku od medija, štrajkaši su u stanju artikulirati neophodne promjene jer odlično razumiju strukturne mehanizme i procese, iako svaki od sektora u štrajku ima svoje specifičnosti i na različite je načine (pre)opterećen neoliberalnom ekstrakcijom. No analize štrajkaša nećete naći u mejnstrim medijima – jedan od rijetkih izuzetaka je Mik Linč (Mick Lynch), generalni sekretar RMT-a (sindikata transportnih radnika). Linč, kojeg premijer Riši Sunak (Rishi Sunak), te razni mejnstrim novinari zlurado zovu Mick Grinch, zadobiva status narodnog heroja. Vrhunski komunikator, Lynch donosi britku i brutalnu lijevu analizu. Za razliku od većine pandita na ekranima, ne tolerira idiotska novinarska pitanja, te se ne da smetnuti pokušajima da ga utjeraju u kut iz kojeg bi kao trebao opravdavati lijeve pozicije – dapače, smatra ih ne samo legitimnima, već nužnima i za preživljavanje i za modikum dostojanstva življenja. Pozivi da Mick Lynch postane premijer idu podruku s procjenama da se radi o najvažnijem glasnovorniku radnika i ljevice u Britaniji u ovom dijelu 21. stoljeća.

Sam Sunak kao-i-onaj-koji-bi-rado-bio-premijer (trenutni vođa laburista Keir Starmer) odaju se poslovičnoj oglušenosti parlamentarnih struktura na goruće i stvarne probleme. Bave se raspirivanjem “kulturoloških ratova” ili elitističnim moraliziranjem o neprimjerenosti štrajka kao metode, uz prodaju magle kako je inflacija rezultat dizanja plaća raje, iako je svima jasno da te plaće desetljećima realno padaju zbog inflacije uzrokovane upravo rekordnim prihodima bogatih. Rast cijena struje i plina pokušavaju predstaviti kao posljedicu rata u Ukrajini, iako je najavljen i započet mjesecima prije rata, te je već tada omogućio ogromne, u nekim slučajevima rekordne profite energetskih kompanija.

Kako skoro sva ispitivanje javnog mnijenja bilježe ne samo podršku štrajkovima, već godinama i podršku za razne politike ili lijevog centra ili demokratskog socijalizma (kontrole rente i izgradnja društvenog stambenog fonda, besplatno školovanje, besplatan internet, zelena tranzicija, viši porezi za bogate), jasno je da su država i podanici u velikom raskoraku. No vlasti desetljećima provode mjere štednje ili klasni rat, kako ih često opisuju analitičari raznih branši koji istražuju posljedice tih mjera. (Bez imalo svijesti o ironiji, Sunak štrajkaše optužuje za klasni rat.)

Razni također upozoravaju kako Britanija postaje propala država jer nije u stanju odraditi osnove brige o građanima. Vels i Škotska se već dugo odupiru disfunkcionalnom engleskom budžetskom i političkom diktatu, te ozbiljno razmišljaju o otcijepljenju, prijeteći i fizičkim raspadom Britanije. Posljednjih trideset godina u Britaniji (u drugim se tzv. zapadnim zemljama Evrope ti procesi odvijaju nešto sporije) i istodobna restauracija kapitalizma u nas prožeti su vrlo sličnim procesima prekarizacije uz eskalaciju raznih oblika nasilja, te uz sve disfunkcionalniji parlamentarni sustav kojeg ne možemo opisati kao demokratski ili pak višestranački. Britanija je na trećem konzervativnom premijeru 2022, kojeg je biralo otprilike toliko članova stranke koliko je radnika poštanske službe glasalo za štrajk!

POUKE SAMOUPRAVLJANJA

Gdje nalazimo ljevicu? U Britaniji i u nas, ljevicu političari rijetko spominju kada su u pitanju štrajkovi i radnička borba – dakle sam temelj ljevice – jer je previše opasno ljevici javno dati toliko kisika. Trenutni vođa laburista srami se same riječi. No ljevica u Britaniji raste van mejnstrima, uči i organizira se. U nas riječ ljevica više nije (toliko) prljava, iako nam je put do toga bio i još uvijek je zasjenjen aproprijacijama, kooptacijama i rascjepkavanjem na “klasni reduktivizam” nasuprot “identitarnim politikama” kao dvjema dominantnim odrednicama (samo)percepcije ljevice. Čak se i antifašizam zna pojaviti opran od svog porijekla kao radnička borba. Što se tiče Marksa i ostalih lijevih nasljeđa, tek produbljujemo znanje, i kod nas i globalno.

Pakstonova knjiga, napisana prije štrajkova, donosi pitak i solidan marksistički pregled povijesti i ideologije kapitalizma i raznih borbi protiv njega uglavnom u anglosaksonskom kontekstu, kao i razvoja ljevice i desnice, uključujući njihove dualitete, te neka zanimljiva rješenja u okvirima parlamentarne stranačke demokracije: više slobode i demokracije, dublje vrednovanje društveno korisnog rada vrlo blisko zahtjevima studenata i radnika u SFRJ, od 68. do štrajkova osamdesetih. Pakston efektivno razbija miskoncepcije o Marksu na desnici i ljevici, recimo o revoluciji koju još uvijek shvaćamo kao politički preokret, relativno kratak i buran proces, unatoč ispravkama Gaje Petrovića i drugih. Marks ju je opisao kao vrlo dugotrajan proces, duboko utemeljen u tehnološkim i društvenim promjenama. Pakstonov put ka kraju kapitalizma uključuje “tranziciju” ka “potpuno novom razumijevanju vlasništva nad planetarnim resursima – [razumijevanju] usredotočenom na pravdu i održivost umjesto rasta i uništavanja”. To razumijevanje ne razrađuje, iako gradi njegove obrise od prvih stranica, te kroz Marksa nudi analitičke alate – na nama je dopustiti si slobodnije razmišljanje i stvarati nove strukture.

Imamo odličan model u našem samoupravljanju: i u praksi, no svakako u programu (SKJ iz 1958. i ustavu 1963) uvođenja ekonomske, društvene i političke demokratizacije u zaista revolucionarnim oblicima, odozdo nagore, uz društveno, kolektivno planiranje i duboko sudjelovanje u vlasti. U ranom periodu, najkasnije do ‘68, moramo naše samoupravljanje gledati kao jedan od najnaprednijih i najuspješnijih primjera socijalizma, učiti na njemu, svjesni rupa, slijepih točaka i nedostataka, ne gubeći pritom iz vida revolucionarnu solidarnost i nevjerojatne podvige. Ovaj pristup opisuje većinu ljevičarki i ljevičara u nas, ponaosob.

U pokušajima stvaranja zajedničkih struktura redovno nailazimo na često nepremostive probleme. Pakstonova knjiga je otisak registra koji povezuje razne grupacije ljevice koje se pozivaju na marksističke pristupe. Nedostaje, međutim, eksplicitna problematizacija kako kolonijalnog osnova razvoja kapitalizma – te popravljanje nanesene štete – tako i reproduktivnog rada kao ključnog temelja kapitalizma, te analiza socijalističkih sistema izvan istočnog bloka, kao uobičajen propust. Poanta nije kritika Pakstona ili polemiziranje s njim, već neki korektivi i nadogradnja potaknuti iskustvima organiziranja na ljevici, te analizom našeg socijalističkog sistema koji bi mogao poslužiti kao bolji test marksizma u praksi od Sovjetskog Saveza.

FEMINIZAM, EMANCIPATORSKA BORBA ZA OSLOBOĐENJE SVIH

Klasni reduktivizam, vrlo prisutan na ljevici, implicitan je i kod Pakstona. Uposlimo li temeljitije Marksove analitčke alatke, uviđamo kako je teza da će klasna borba nužno osloboditi sve jasno opovrgnuta našim iskustvom samoupravljanja, a i u drugim “stvarno-postojećim socijalizmima”. Možemo dopustiti da klasna borba nije dovršena te tako nije bilo niti empancipacije, ili pak problematičnost naših konceptualizacija klase. Jedna od najboljih parola u zadnje vrijeme jest “Proleteri svih identiteta, ujedinite se!” Mirjane Dragosavljević, koja nas poziva da vidimo klasu ne kao homogenu masu, već kao vrlo heterogen, fluidan set odnosa koji se mijenjaju u odnosu na različite vidove našeg sudjelovanja u društvu. Svaki “identitet” svake proleterke drugačije je proleterski od nekog drugog. Poanta nije stratifikacija prilivegiranosti, već razumijevanje različitih načina na koje nas uprežu u političko-ekonomske mehanizme dominacije: po obrazovanju, rodno, kroz racijalizaciju, po reproduktivnim organima, po simboličkom ili društvenom kapitalu, itd. Stvaranje stanovništva-otpada mehanizmima u kojima postaju neprihvatljivi ili ih se racijalizira u svrhu ili izravnog izrabljivanja ili guranja u status čak ni rezervne radne snage, već nezaposlive mase najsiromašnijih, oslonac je dogme o balansiranju inflacije konvencionalne kapitalističke državne ekonomije.

Rodno zasnovano nasilje (ne samo nad ženama, već i novijim rodnim identifikacijama), također je duboko ekonomsko-političko pitanje, te istodobno i klasno pitanje zasnovano na posebnim vrstama izrabljivanja: tek jedna od dimenzija nasilja kao ekonomskog potencijala. Sudionice i sudionici Pariške komune, Španjolskog rata, Oktobarske revolucije, kao i NOB-a, uglavnom su razumjele nemogućnost odvajanja rodne potlačenosti od klasne borbe, razvijale solidarnost i jednakopravnost, te oslobađanje erotskog i ljubavi (danas duboko komodificirane, pretvorene u sentimentalnost kao mehanizam opresije).

Feminizam je emancipatorska borba za političko-ekonomsko oslobođenje sviju. U tom se smislu valja opirati kako neoliberalnoj kooptaciji feminizma tako i “ljevičarskom” negiranju i siloiziranju. Kada bismo o rodno zasnovanom nasilju i pitanju pobačaja govorili kao o prvenstveno ekonomskom nasilju, onda bi klasni reduktivizam imao smisla. No, iako je pobačaj u SFRJ vrlo rano postao dostupan, bio je pitanje javnog zdravstva i ženinog prava na privatnost. Danas opet hiperrelevantno pitanje pobačaja valja gledati prvenstveno kroz prizmu ekonomskog prava na odluku želimo li više od dvadeset godina svog života provesti podižući djecu, a tek onda kao (zapravo povezano) pitanje tjelesne autonomije ili moralnog izbora. Ukidanje prava na pobačaj jedan je od simptoma kolonizacije i porobljavanja reproduktivne sposobnosti tijela označenih kao ženska. U tom ključu valja gledati i poražavajuće podatke o akušerskom nasilju u Srbiji i BiH, kao i uopće statistike o nasilju u domaćinstvu i nasilju koje označavamo kao seksualno.

Razdvajanjem politike i ekonomije odrađen je jedan od originarnih poteza naturalizacije nasilja kao ekonomskog potencijala – ta naturalizacija tisućljećima opstaje u raznim oblicima, prvenstveno kroz instituciju braka u smislu njezine šire društvene uloge, te još uvjiek dominira kroz mnogostruke složene procese u kapitalizmu. Dio geneze tog rascjepa nalazimo u porijeklu riječi ekonomija: od starogrčkog oikonomia (4–5. stoljeće prije nove ere), kada je Ksenofon definirao oikonomiu kao upravljanje oikosom u svrhu “zadovoljavanja osnovnih potreba oikodespotesa” (vlasnika oikosa), kao i u svrhu “stvaranja viška koji mu omogućuje sudjelovanje u polisu”, u politici. Sam oikos je u tom periodu bio kućanstvo, veće ili manje, u kojem Ksenofon (i drugi) vlasništvo oikodespotesa opisuje kao “zemlja, zgrade, stoka, žena, djeca i robovi”.

Radi se o strukturi koja je više do tek patrijarhalna, o počecima ne samo longue duréea isključenosti žena, djece i robova iz politike, stvaranja tzv. privatne sfere domaćinstva ili obitelji u kojoj je oikodespodetes (skoro uvijek apsolutno) jedini zakonodavac, već i začetaka razdvajanja sfere koju danas zovemo društvena reprodukcija od političke i ekonomske sfere. Ekonomska subordinacija, drugim riječima, podrazumijeva isključenost iz političkog odlučivanja – kako tada, tako i danas. Nadalje, kako tada oikodespotes i polis, tako i današnji dominantan sustav, kapitalizam, ne bi mogao opstati bez nevidljivog besplatnog rada u sferi koju zovemo reproduktivnim radom, tj. radom na reprodukciji i društva i života, tko ga god obavljao. Dodamo li toj sferi tzv. prirodne resurse i pokušamo izračunati kakve bi profite kapitalizam mogao postizati uključi li i ove “nevidljive” troškove, ulazimo u minus. Pritom se još uvijek nismo niti počeli baviti održivošću ili pitanjem etike industrijskog uzgoja i masovnog ubijanja životinja i biljaka, bacanjem oko 30 posto tako proizvedene hrane, te uništavanjem jedinog staništa koje imamo. Riječ paranoia dio je starogrčkog ekonomskog znanja, te znači van razuma – i u tom i u svom suvremenom značenju opisuje suštinu globalnog kapitalističkog sistema današnjice, kao i neke od tzv. socijalizama.

ZAŠTO NISMO USPELI

Iako je jugoslavensko samoupravljanje, prvi puta u [modernoj] povijesti, po Rudiju Supeku i Aleksandru Matkoviću, formalno ukinulo rascjep politike i ekonomije, te ga pokušalo i dublje premostiti zarad uključivanja većine u političko i ekonomsko odlučivanje, zadržalo je (nesvjesno) podjelu na privatnu i političku sferu. Možda mu je trebalo još vremena. Vjerojatniji razlog neuspjeha samoupravljanja leži u nedovoljno dubokim promjenama i nedosljednoj primjeni. Iako je na puno načina razvijao solidarnost i zajedništvo, naš socijalizam je održao stratifikacije po reproduktivnim organima, tonu kože, te kao najraširenijom i formalno ustoličenom, po stupnju formalnog obrazovanja. Franc Fanon (Frantz Fanon) je 1961, pišući o antikolonijalnim revolucijama u Africi, opisao “involuciju” kao agregaciju postrevolucionarnih elita školovanih od strane kolonijalnih vlasti koje postaju kontrarevolucionarna dominirajuća klika na vlasti, zamijenivši kolonizatora. Nasuprot involuciji, Fanon je dekolonizaciju opisao kao promjenu političko-ekonomske organizacije društva kroz duboku promjenu kolektivne svijesti koloniziranih odbacivanjem autokolonijalizma kao diskurzivne reprezentacije sebe samih koju im je nametnula kultura kolonizatora.

Kao i naš socijalizam, Fanon je govorio o stvaranju “novog čovjeka”. Psihijatar Fanon se bavio ulogom psihičke strukture u politici – danas bi ekvivalent tome bila slovenačka škola čiji rad na Frojdu i Lakanu i politici donosi vrijedne uvide u “problematičnu ulogu uživanja [Lakanov jouissance] u konstituiranju društvenih veza i reprodukciji odnosa moći” (Samo Tomšič). Tko se ikada zapitao kako je moguće da ljudi biraju ovoga ili onu na izborima, trebao bi uzeti i ovo u obzir. Želimo li zaista promjenu, moramo se pozabaviti našim kolektivnim nesvjesnim. Tod Mekgauen (Todd McGowan) razlikuje lijevo i desno uživanje, prvo strukturirano oko solidarnosti i prepoznavanja univerzalnosti nedostatka (koji se uvijek odnosi na želju), a drugo strukturirano oko oblikovanja zajedničkog neprijatelja (ugrubo, za ove potrebe). U SFRJ smo imali pojam društvene transformacije, nedovoljno razrađen i zloupotrebljavan. Danas uglavnom imamo otpor na ljevici (i desnici) prema psihoanalizi radi nedostatka znanja o lijevom revolucionarnom porijeklu psihoanalize. No u previše pokušaja organiziranja deklarirani ljevičari nesvjesno uvode neoliberalno izrabljivanje u tobože horizontalne modele, da bismo tek tako odbacivali problem uloge nesvjesnog u kapitalizmu.

Iako smo u Drugom svjetskom ratu vodili i antikolonijalni otpor, nismo se nikada sustavno suočili s autokolonijalizmom i nasljeđima kolonijalizama. Poslušno smo utrčali u ne samo hiperdestruktivnu rundu ratova radi restauracije kapitalizma u etno- državicama, već su ti ratovi bili naši vlastiti kolonijalni projekti. Tko se god želi baviti dekolonizacijom, te neokolonijalizmom i periferizacijom naših novih državica, mora početi od toga. Pritom se nismo niti počeli baviti vlastitim rasizmima. Romi su još uvijek apsolutno i višestruko marginalizirani – umjesto da solidarno, slijedeći Rome same, ne patronizirajući ih, ispravljamo strukture i ekonomsko nasilje kojima ih tlačimo, gledamo na njih kao problem, citirajući pritom miskoncepcije o njihovoj kulturi, “problematičnosti”, načinu života, “mentalitetu” i sličnim odlikama rasizma umotanog u palanačku svijest. Čak ni ljevica, većinom, ne surađuje s Romima, osim što se njima bavi u okviru stradanja od fašizma ili kao predmetom projekata na kojima Romi ili ne zarađuju ili rade kao pomoćno osoblje. Iako su Romi i druge marginalizirane grupe bili u nešto boljem položaju u SFRJ, i tada je rasističko egzotiziranje Roma bilo dio našeg desnog uživanja.

Kako restrukturirati ulaganje (uživanje) ljevice u revoluciju? Samo provjetravanje navedenih naznaka već je korak ka tome. Dekolonizacija znači i poštivanje vaninstitucionalnog znanja, te slobodno razvijanje kritičkog znanja, kao i proces odučavanja tj. unlearning, ili možda bolje, slijedeći Ivana Ilića (Ivan Ilich), deschooling, tj. odškolovavanja u igrama dominacije, a školovanja u igrama konvivijalnosti. Potpuno zanemaren aspekt geneze ideje jugoslavenskog samoupravljanja leži u anarhističkom znanju, praksama samoupravljanja, solidarnosti i ekonomske demokracije koje nalazimo od srednjeg vijeka (koliko nam je poznato) do danas, kako na ovom tako i na drugim kontinentima. Bijes i skandaliziranost koje danas sam pomen anarhizma izaziva kod prevelikog broja marksista, rezultat su miskoncepcija kako o Marksu tako i o Bakunjinu i njihovom odnosu, te ulogama u Internacionali. Pritom rijetko tko čita treći tom Kapitala u kojem nalazimo razne bliskosti s anarhizmom. Francuski anarhist Rene Bertije (Rene Berthier) ukratko je jednom opisao osnovnu razliku između shvaćanja marksista i anarhista: dok se prvi bore protiv države jer žele bolju državu, potonji se bore protiv društva jer žele bolje društvo. Jugoslavensko je samoupravljanje spojilo ta dva pristupa. Učimo od njega i raznih drugih otvorenih i solidarnih praksi i znanja.