Ima u knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije američkog slaviste Endrua Baruha Vahtela, knjizi koja vrlo inovativno i priču o nastanku i priču o raspadu Jugoslavije tumači primarno kroz sferu kulture, jedan detalj kojeg se često sjetim kad se priča o književnosti koja nastaje na jeziku koji neki zovu srpskim, neki hrvatskim, neki bosanskim, neki crnogorskim, neki srpskohrvatskim, neki našim, neki BCS-om… Naime, Vahtel je u Univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani otkrio da je odjeljak domaće književnosti u ovoj biblioteci nekad u pedesetim godinama prošlog stoljeća, na neki način, promijenio ime. Dotad se, naime, zvao jugoslovenska književnost, a od tad jugoslovenske književnosti. U kontekstu one Borhesove teze o sramežljivosti istorije, moglo bi se reći da je tada počeo raspad Jugoslavije…

KNJIŽEVNOST: Priču u Jugoslaviji, i kako se sastavljala i kako se rastavljala, nemoguće je ispričati bez književnosti. Pisci su bili među prvim vizionarima zajedničke države južnih Slavena, a prva savezna institucija koja se raspala bila je Udruženje književnika Jugoslavije. Ipak, treba se ovdje čuvati prejakog paralelizma. U prvom slučaju se radilo o vizijama pojedinačnih umjetnika združenim u isti san, o zamišljanju slobode naroda iza kojeg su stajali slobodni ljudi, u potonjem o truljenju jedne birokratizovane strukture. Ipak, ako uporedimo bibliografije pisaca koji sad već pripadaju starijoj generaciji, onih koji su bili u naponu stvaralačke snage za vrijeme postojanja SFRJ, sedamdesetih i osamdesetih, primijetićemo, recimo, da je većina njih u to vrijeme objavljivala najviše u svojoj republici. U tom smislu, neformalna integracija književne scene BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije danas je, po nekim posmatračima, stvorila na tom polju čvršću koheziju nego u vrijeme postojanja zajedničke države. Evo jedne anegdote iz prve ruke: 2002. godine, švicarska fondacija Pro Helvetia sufinansirala je projekat tri izdavača iz tri države (Srbija i Crna Gora tad još bili u istoj državi) čiji je cilj bio objaviti knjigu po jednog pisca iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije i distribuisati ih u cijeloj tzv. regiji. Zagrebački Durieux, sarajevski Buybook i Otvoreni kulturni forum sa Cetinja objavili su tad romane Dalibora Šimprage i Balše Brkovića, dramu Biljane Srbljanović i moju zbirku priča. To je tad bio prilično pionirski projekat. Danas, poslije manje od deset godina, pisce iz jedne države objavljuju redovno u drugoj, bez ikakvog zamešateljstva inostranih fondacija. Pisci kakvi su Miljenko Jergović, Vladimir Arsenijević, Boris Dežulović, uz one već pomenute i cijeli niz drugih zaista konstituišu jednu književnu post-Yu scenu integrisaniju vjerovatno od post-Yu košarke usprkos postajanju regionalne lige.

FILM I POZORIŠTE: Književnost je ovdje na neki način paradigmatična iz jednostavnog razloga: oko nje se vrti najmanji novac. Konstituisanje zajedničke scene tu se zato ispostavlja prvenstveno kao pokušaj bježanja od kampanilizma. Nije ni ta priča, naravno, lišena prevaranata i profitera, ali se ipak, prvenstveno na nivou reagovanja čitalačke publike, manje-više zna šta spada u književnost, a šta u propagandu i kalkulaciju. Film i pozorište su ponešto drukčiji jer mnogo više zavise od novca i donacija. Ipak, karakteristično je da je i tu, poslije patriotskog perioda, došlo vrijeme kooperacija i koprodukcija. U posljednjoj godini, upravo su beogradska pozorišta možda i najdojmljivije demonstrirala taj neki NEXT YU koncept. Ne koristim ovdje slučajno formulaciju pod kojom se odvija tekuća sezona u Ateljeu 212. Uprizorivši, između ostalih, tekstove Miroslava Krleže i Abdulaha Sidrana ovo je pozorište mapiralo intimnu geografiju koju želi istraživati, uz svijest da je ex inkorporirano u next. Jugoslavensko dramsko pozorište i ranije je bilo vjerno svom imenu, a to se u tekućoj sezoni najkonkretnije ovaplotilo u predstavi Rođeni u YU. Njen režiser Dino Mustafić, uz Olivera Frljića, spada među najistaknutije n(ex)t–YU ili post–YU pozorišne režisere, u smislu da intenzivno rade na cijelom "jugoslovenskom istorijskom prostoru", a uz njih je tu i cijela plejada glumaca, glumica, dramaturga i ostalih pozorišnih ljudi. Što se filmadžija tiče, oni su u jednom trenutku otkrili da im tzv. regionalna saradnja ostvaruje dvostruku korist. Najprije, lakše otvaraju vrata evropskih fondova, a također si šire bioskopsko tržište; hrvatska publika radije će gledati bosanske i srpske filmove sa pokojim hrvatskim glumcem, a isto važi i obratno, u svim kombinacijama. Međutim, čak i ako je prvi motiv za ovakvu saradnju tek ekonomski pragmatičan, opet se stvara scena na kojoj se vrijednost potvrđuje kvalitetom, pa su tako glumci poput Nebojše Glogovca, Emira Hadžihafizbegovića, Sergeja Trifunovića, Leona Lučeva, odnosno glumice Mirjana Karanović, Nataša Janjić ili Jelena Stupljanin, nadrasli svoje male, uske kontekste kinematografija zemalja čije državljanstvo imaju, pa neki ponovo, a neki prvi put, više funkcionišu kao glumci i glumice većeg konteksta.

MEDIJI: Što se medija tiče, koji također, na ovaj ili onaj način, često idu ruku pod ruku s kulturom, na sretniji ili nesretniji način, oni su, sad mislim na elektronske, integrisanost ove scene, u komercijalnom smislu, otkrili davno, zlobnik bi rekao odmah nakon kriminalaca i tajkuna. Reality programi, TV sapunice, od milja zvane telenovele, serije folk spotova uz vječnu SMS erupciju širom svijeta razasute dijaspore, a sve garnirano dugim reklamnim blokovima – sve je to sadržaj koji podjednako dobro uspjeva od Varaždina do Niša, da baš ne kažem od Vardara pa do Triglava. Ono što je neobično, i možda može biti povod za razmišljanje, jest činjenica da se nijedan (ozbiljan) printani medij, nijedan dnevnik, niti nedjeljnik nije uspio nametnuti kao medijska (i kulturna) činjenica signifikantne važnosti na ovoj našoj cijeloj neformalno integrisanoj sceni.