U Hrvatskoj se upravo ruši jedan tabu – 22 godine nakon što je kupio trgovački lanac Konzum, mediji su se počeli baviti Agrokorom, najvećom regionalnom kompanijom s preko 60.000 zaposlenih u matičnoj zemlji, Srbiji, BiH i Sloveniji. Na filmskom festivalu u Motovunu testno je prikazan dokumentarni film u trajanju od sedamdeset minuta redatelja Darija Juričana Gazda, s podnaslovom "Tranzicija, privatizacija, korporacije" i pod egidom "Ovo nije film o Ivici Todoriću". I nije – film se ne bavi samo Todorićem, već i cijelom današnjom Hrvatskom, pa i šire od toga, jer pokušava dokučiti mehanizme za stvaranje moći i uspjeha kakvi vrijede i u, primjerice, Srbiji. Uostalom, susjedi su zajedno prošli socijalizam, a sada usporedo posrću i u kapitalizmu, pa mjesta za paralele ima sasvim dovoljno.

U Motovunu je film rasturio – ubačen u zadnji čas, prikazan je dvaput zaredom u najmanjoj, sparnoj dvorani, iz koje nitko nije izašao prije kraja. A pljesak kojim je nagrađen može se usprediti samo sa sličnim izljevima oduševljenja koje, nakon što je neka tema godinama bila zabranjena, odjednom postaje moguće javno izraziti svoj stav. Iako se priče o Agrokoru u mainstream medijima rijetko objavljuju, istu je večer u Dnevniku HTV-a emitiran prilog o tom filmu. Tako je Gazda već svojim prvim javnim prikazivanjem razbio tabu. Sve do nekidan kritički intonirani prilozi o Agrokoru uredno su micani s državne, ali i svake druge televizije, jer nitko ne želi ljutiti moćnog oglašivača. U najboljem slučaju, ako bi se neka loša vijest i prošvercala u podnevnim vijestima, do onih popodnevnih već bi nestala.

Gazdu ovog puta nitko nije prešutio, velike tekstove objavili su vodeći dnevni listovi, a tjednik "Nacional" posvetio je filmu naslovnicu i osam stranica. Pokazalo se da je moguće razdrmati žabokrečinu, samo treba malo volje. A sad, kad su vrata napokon otvorena, tek treba vidjeti što će sve kroz njih prokuljati. Neki istraživački novinari iz neprofitnih medija na temelju filma već pripremaju cijele feljtone, jer iz Gazde frcaju informacije i davno zaboravljeni dokumenti – samo ih treba uzeti s police, baš kao u Konzumovoj ili Ideinoj samoposluzi.

"Juričan je napravio onaj posao koji smo mi novinari propustili napraviti", priznao je nakon projekcije splitski novinar i kolumnist Jurica Pavičić, jedan od selektora festivala.

UPOREDNE PORODIČNE PRIČE: Režiser započinje film pričom o svom ocu Ljudevitu, koji je 40 godina radio u Konzumu, da bi poslije smrti djeci ostavio stan na periferiji Zagreba, grobno mjesto u rodnom Kumrovcu i staru pisaću mašinu. Priču o liku i djelu najbogatijeg Hrvata Juričan je tako iskombinirao sa svojom osobnom pričom, a pritom nigdje nije pokazao bijes; umjesto ljutnje, ponudio je argumente i dokumente. Njegov se otac rodio iste godine kad i Ivica Todorić, 1950; pohađali su srednju školu na zagrebačkom Kenedijevom trgu; iste su godine dobili prvo dijete – Ivica kći Ivu, današnju direktoricu marketinga Agrokora, a Ljudevit sina Darija, u međuvremenu stasalog u filmskog režisera. I dok se Iva vjerojatno puno ne propitkuje o svojoj ugodnoj sudbini, Darija je zainteresiralo kako se to postaje "gazda" i zašto je mali Ivica izrastao u bogataša koji živi u dvorcu, vozi se helikopterom, a slobodno vrijeme provodi u svom privatnom lovištu? I zašto ga se u Hrvatskoj obično spominje u pola glasa?

Treba reći da Todorić nije negativac poput, primjerice, najozloglašenijeg hrvatskog tajkuna Miroslav Kutle, predratnog činovnika iz SIZ-a mirovinskog osiguranja. Nije među onim predatorima koji su devedesetih, uz podršku politike, jeftino kupovali firme, sažvakali ih i ispljunuli radnike – u gubicama su im ostajale samo parcele zemljišta, idealne za izgradnju šarenog potrošačkog društva koje je upravo nastajalo. Ne, Todorić nije uništavao niti bacao na ulicu tisuće radnika odjednom, možda i zato što nije bio jedan od nezasitnih skorojevića, već poduzetnik s pedigreom obitelji socijalističkih menadžera. Rodonačelnik je njegov otac Ante Todorić, rođen u okolici Imotskog, kraja čiji stanovnici važe kao iznimno lukavi i sposobni – tko je nekoć gledao seriju "Prosjaci i sinovi", znat će o čemu je reč.

ZAČETAK IMPERIJE: Stari je Ante, vizionar ogromne energije, početkom šezdesetih stvorio Agrokombinat, koji ubrzo postaje jedna od dvadesetak najvećih kompanija SFRJ. Imao je Ante i političku karijeru kao zastupnik u Saveznoj skupštini, a 1971. je stao na stranu Hrvatskog proljeća (maspok) zbog čega je, čim je izgubio zastupnički imunitet, i sam završio u dugogodišnjem zatvoru. Osuđen je na 14 godina, a odležao je nešto više od četiri, jer je dio presude koji se odnosi na kontrarevoluciju i nacionalizam odbačen. Ali ne i dio za gospodarski kriminal.

Kad je početkom 1977. izašao iz Stare Gradiške, posvetio se onome što je smislio već u zatvoru, a o čemu u filmu svjedoči i njegov tadašnji kolega robijaš Stipe Mesić, kasniji predsjednik RH. Po izlasku iz zatvora Ante se povlači u anonimnost, a biznis sa cvijećem razvija njegov sin Ivica. Posao im odlično ide, s vremenom počinju avionima dopremati lukovice tulipana iz Nizozemske. U socijalizmu je cvijeće bilo tražena roba, poklanjalo se drugaricama u raznim prilikama, pa se neki cvjećari prisjećaju da su s prometom ostvarenim za Dan žena mogli kupiti automobil. A onda, pred sam kraj socijalizma, Todorići 1989. osnivaju Agrokor i vrlo brzo od spretnih cvjećara postaju vlasnicima niza bivših socijalističkih firmi, većinom vezanih uz poljoprivredu i trgovinu.

Iako mu Ivica Todorić nije htio dati više puta traženi intervju, Juričan je upornim radom uspio rekonstruirati skoro cijelu njegovu karijeru. Najteže je ipak bilo probijati se kroz institucije, jer iz nekih niti nakon godina čekanja još nije dobio traženi odgovor.

"Putovali smo i snimali od Beograda do Njujorka. Bili smo ukupno više od 150 puta u Državnom arhivu u Zagrebu, Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, Hrvatskom državnom arhivu, Knjižnicama grada Zagreba, Hrvatskom filmskom arhivu, arhivu Hrvatske radio-televizije, arhivu RTL-a, Nove TV i beskrajno rovarili po dokumentima od šezdesetih do danas", pojašnjava autor u pozivu na crowdfunding kampanju, kojim se nastoji prikupiti novac za dovršenje filma, čija je zagrebačka premijera zakazana za oktobar.

MONOPOL I MORAL: Film je pomogao i Hrvatski audio-vizualni centar, no tri godine rada pojele su sve zalihe – koliko je puta trebalo otići u Svetu Janu, mjesto gdje se puni najpopularnija hrvatska izvorska voda, ili pak u Popovaču, mjesto pokraj kojeg Todorići imaju ogromno lovište, koliko je stotina kilometara napravljeno Baranjom i Slavonijom, a sve ne bi li se shvatilo kako su Todorići postali Todorići i odakle im kapital kojim su u svega par godina kupovali velike hrvatske firme tempom od barem jedne godišnje: punionica mineralne vode Jamnica kupljena je 1992, tvornica ulja Zvijezda 1993, a 1994. počeo je mahniti šoping – samo te godine, kupljeni su sladoledi Ledo, Konzum, splitski Bobis, vinkovački silosi, paška solana, zagrebački hotel Inter-Continental…

Bili su to temelji onoga što je Agrokor danas, a takva moć svoje nositelje pomalo udaljava od stvarnosti, pa je tako u filmu prikazan insert iz jedne stare emisije gdje Ivici Todorić otvoreno priznaje – "Da, mi smo monopolisti!" U to vrijeme još nije bio okružen odredom PR-ovaca, pa je skoro svaka njegova izjava ostala zapamćena. Primjerice, kad je 2000. rekao za "Vjesnik" – "Da ja ne primam plaću, da mi ne rade sin i kćer i da tata nema penziju teško bih u današnje vrijeme izvukao kraj s krajem." Iste je godine u intervjuu "Globusu" izjavio – "Ja jesam planirao graditi novu kuću, ali sam procijenio da je, u sadašnjim socijalnim okolnostima, izgradnja vile s bazenom nešto duboko nemoralno", ne spominjući pritom da je još 1999. na obroncima zagrebačkog Sljemena kupio zemljište s ruševinama dvorca Kulmer, koji će kasnije obnoviti i pretvoriti u najluksuzniji obiteljski dom u Hrvatskoj. No da bi u tome uspio, morao je štošta poduzeti.

Dvorcu stare plemićke obitelji Kulmer, koji su 1945. nove vlasti konfiscirale, a pritom je skoro cijeli izgorio, posvećeno je cijelo poglavlje filma Gazda. Useljenje u taj dvorac Todoriću je bio vjerojatno najgori potez ikada. Ne samo što je na simboličkoj razini pokazao tko je u današnjoj Hrvatskoj kmet, a tko feudalac, nego je i, u namjeri da izgradi nešto tako monumentalno u zaštićenoj zoni, morao pribjeći raznim makinacijama, očito u dogovoru sa zagrebačkim gradskim vlastima.

Dvorac je isprva bio upisan kao hotel, jer je to bio jedini način da obnova na rubu šume bude dozvoljena. I nakon što su Todorići preselili, dvorac se i dalje vodio kao hotel, što je izazvalo akciju zagrebačkih aktivista, koji su jednog dana došli pred "hotel" i zatražili smještaj. Nadrealna situacija – autobus pun ekipe s dredloksima, koji vuku za sobom stare kofere i ruksake, stoji ispred neobaroknih željeznih vrata na ulazu u kompleks, s vidno istaknutim inicijalima "I.T.".

Agrokor im šalje nekog savjetnika, on objašnjava da bi ih hotel rado ugostio, "što nažalost neće biti moguće dok ne bude gotova kategorizacija…". Dobar pokušaj, ali temeljen na laži – Juričan je od Ministarstva turizma dobio odgovor kako nitko nikad nije tražio kategorizaciju tog "hotela".

Problem se naizgled rješava potkraj 2009, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić izdaje lokacijsku dozvolu za prenamjenu hotela Kulmerov dvorac u "složenu rezidencijalnu građevinu", inače pojam koji struka ne poznaje. Gradske su vlasti to učinile navodno "na traženje stranih ambasada". No, kad je Juričan tražio informaciju koliko se ambasada koristilo tom uredbom, razotkriva se još jedna laž – odgovor je bio: "Niti jedna…".

Netko je samovoljno dozvolio da se na zaštitnim zelenim površinama obronaka Sljemena iznimno mogu graditi "složene rezidencijalne građevine". Pritom građevna čestica mora imati najmanje 15.000 kvadratnih metara, a Todorićev posjed velik je – 15.100 kvadrata.

Taj mehanizam nasilne legalizacije u filmu pojašnjava jedan dugogodišnji zastupnik u zagrebačkoj Skupštini, on kaže da su kod svih važnih pitanja materijali o kojima će se glasati stizali tek neposredno prije sjednice, a sve kako ne bi imali vremena proučiti problematiku…

VRLINE JAVNE, POLITIKA TAJNA: I nije to prvi slučaj izigravanja zakona, iako Ivica Todorić voli reći kako ga "nema niti u jednoj aferi". Kad je trebalo otvoriti Konzum na mjestu gdje to urbanisti nisu predvidjeli, lokalni su političari začas iskovali sintagmu "kulturno-trgovački centar", gdje je muzička škola poslužila samo kao paravan za otvaranje dućana.

Javna je tajna da je prvi Super Konzum otvoren 1995. bez građevinske dozvole, što je šef nadležnog gradskog odjela kasnije pravdao novinarima: "Znate, sporovi se teško rješavaju i život ne može čekati da se zbog komada zemljišta ili nečeg drugog ne počne s gradnjom." Baš kao što je nekoć govorio drug Tito, ne treba se držati zakona kao pijan plota.

Na otvaranje tog dućana došla je cijela vrhuška, uključujući Franju, Ankicu i Nevenku Tuđman. Kasnije se strategija promjenila, pa je Todorić počeo izbjegavati javna pojavljivanja u sličnom društvu, a pogotovo na događajima s izražnijim nacionalnim nabojem. Stari Todorić nikad nije bio dobar s Franjom Tuđmanom, pa tako nije htio prihvatiti niti njegove pozive da preuzme mjesto hrvatskog premijera. Osim toga, u međuvremenu je počeo pohod Agrokora na Srbiju, pa je i zato trebalo smanjiti strasti, osim kad treba natjerati Konzumove blagajnice da u doba nogometnih prvenstava na sebe navuku jeftine dresove hrvatske reprezentacije.

Međutim, veze s politikom nastavljene su tajno, i to samo u onoj mjeri koliko je potrebno za biznis. I to ne samo veze s hrvatskom politikom, već i sa srpskom – nije tajna da Ivica u svakom trenutku može doći do Aleksandra Vučića.

U filmu se, u ulozi koja će vremenom vjerojatno postati antologijska, pojavljuje iskusni HDZ-ovac Vladimir Šeks, koji je mjesecima izbjegavao Juričanu dati intervju. Na iznenadno pitanje "da li je Agrokor finacirao HDZ" Šeks prvo naglas ponavlja to pitanja, nakon toga šuti, a onda neuvjerljivo odgovara sa "ne znam". Odmah nakon toga Stipe Mesić potvrđuje da, kao dugogodišnji tajnik te stranke, zna kako je HDZ dobivao novac "od svih velikih kompanija". Uz tu dvojicu političkih veterana, filmom defilira i tridesetak drugih aktera. Tu su sindikalci koji se prisjećaju kojim se metodama Agrokor na skupštini dioničara domogao Konzuma, i kako su na prvo sudsko ročište za poništenje te skupštine čekali sedam godina. Važna je i priča o crpljenju vode Jana, gdje Agrokor svake godine uzme više nego što mu to koncesija dopušta, a država koja mu je odredila tu kvotu nikada ne kontrolira koliko je vode izvađeno. "Ako se utvrdi da se netko od nas ogriješio o zakon, nad njegovom sudbinom ne treba plakati", rekao je jednom prilikom Todorić, vjerojatno niti ne pomišljajući da se to odnosi i na njega.

Film Gazda pokazuje kako se socijalistička elita pretvorila u feudalce iz dvorca na brijegu, a istovremeno kroz priču o režiserovoj obitelji doznajemo i kako su u svemu tome prošli radnici – plaće u Konzumu nekoć su bile 30 posto ispod zagrebačkog prosjeka, sada su manje za 40 posto.